Na putu do potpunog mira kroz prevladavanje baš svake patnje: Što je zapravo budizam i zašto je ova drevna filozofija danas toliko relevantna?

Istražujući velike filozofije kroz ljudsku povijest uočit ćemo da one često imaju jedan centralni motiv po kojem postaju i ostaju prepoznatljive. U slučaju konfucionizma to su bili rituali, u taoizmu to je sklad s prirodom, a kod budizma to je... patnja. Zaista? To je prva asocijacija? Zapravo da, ali nemojte dati da vas to prestraši jer ne samo da nitko nikad nije toliko dobro "raščlanio" patnju kao što je to učinio Buda, njegovo učenje je ultimativan "vodič" kako prevladati patnju iako je ona toliko sveprisutna u svim našim životima.

Ali zar nisu asocijacija na budizam svi oni smireni redovnici obrijanih glava koji meditiraju na nekim lijepim mjestima, po hramovima s kojih se pruža pogled na uzvišeni planinski horizont Azije? Jesu, svakako, razlog više da nemamo straha od činjenice da patnja jest glavni motiv budističkog učenja. Jer to nije priča o patnji, naročito ne pomirenje s patnjom - budizam je suprotstavljanje patnji na možda jedini način kako se nečem toliko potpunom ljudsko biće uopće i može suprotstaviti.

Budizam, kao i druga velika učenja Istoka, nalazi se negdje između religije i filozofije, možda čak i malo više prema religiji u usporedbi s konfucionizmom i taoizmom, iako Buda nipošto nije Bog i njegovo učenje - ako na trenutak zanemarimo reinkarnaciju i karmu (a neki ogranci budizma poprilično su se udaljili od toga) - nema elemente nadnaravnog. Štoviše, budizam je jako "prizemljen" i bavi se onim što je univerzalno ovozemaljski.

U nastojanju da shvatimo filozofiju nije nužno pretjerano se baviti mitologijom, naročito ako nečem pristupamo praktično, iz pozicije da iz same filozofije želimo "izvući" najviše znanja i mudrosti za sebe kako bismo to mogli primijeniti u našoj modernoj i frenetičnoj svakodnevnici. Ipak, u slučaju budizma valja napraviti iznimku jer sama priča o Budi, odnosno o čovjeku po imenu Siddhartha Gautama - koji je kasnije "postao" Buda (u prijevodu "probuđeni") - apsolutno je esencijalna ako želimo shvatiti njegov pristup po pitanju prevladavanja ljudske patnje u cijelosti.

Dakako, njegovu priču pisali su njegovi sljedbenici i sve što je zapisano ne treba shvaćati doslovno. Ipak, postoji dovoljno pisanih dokaza koji sugeriraju da je u Indiji (na prostoru današnjeg Nepala) zaista živio čovjek po imenu Siddhartha Gautama koji je postao veliki učitelj i kojeg su sljedbenici kasnije nazivali Budom.

Pa krenimo, od početka...

Siddhartha je rođen negdje između 6. i 4. stoljeća prije Nove ere. Bio je sin bogatog nepalskog kralja u podnožju Himalaja. Po rođenju mudraci su rekli njegovom ocu da su imali viziju za njegovog sina... da će postati ili veliki vladar, car cijele Indije, ili će postati štovani vjerski vođa. Ocu se pak nikako nije svidjela opcija broj 2 jer za svog sina želio je da bude dostojan i moćan nasljednik kraljevstva (što većeg, po mogućnosti). Da bi osigurao da mladi Siddhartha zapravo i nema opcije odlučio je da će ga zadržati isključivo na raskošnom dvoru. Išao je tako daleko da je došao na ideju da bi prijestolonasljednika trebalo potpuno izolirati od svih negativnih situacija, od svake patnje, tako da ni ne pomišlja na neki "alternativni" put. S tim planom kralj je "uredio" dvor na način da mladi Siddhartha bude uvijek izložen samo ugodi, ljepoti, radosti...

Dok je odrastao na kraljevskom dvoru mladi Siddhartha Gautama imao je sve što je mogao poželjeti

Odlučio je s dvora protjerati sve stare ljude, sve ružne ljude, a svom sinu dao je da odrasta u potpunom izobilju. Imao je sve, doslovno sve što se moglo poželjeti. Sva materijalna bogatstva, na izbor sve delicije koje su postojale, a kad je porastao imao je i pristup najljepšim ženama u kraljevstvu. Već sa 16 godina se oženio za lijepu princezu po imenu Yasodhara, a zajedno su dobili i sina, Rahulaa.

Priča iz maksimalne bajke, zar ne? Imao je sve i život je bio potpuno pripremljen za njega, da uživa u luksuzu, bogatstvu, komforu... I bio je sretan? Da, bio je. Ovo nije jedna od onih priča gdje "bogati plaču". Siddhartha je zaista bio sretan, ali nije ni mogao ne biti jer nikad u svom životu nije vidio nikakvu nevolju, nikakvu patnju.

Ipak, s vremenom njegova radoznalost je rasla... što se nalazi iza dvorskih zidina? Jel' i tamo sve tako savršeno? Kako život uopće izgleda izvan dvora? Unatoč brojnim pitanjima i sve češćim zahtjevima da ga povede na neka od svojih putovanja, njegov otac je bio nepokolebljiv, pamteći proročanstvo i vjerujući da je ovo jedini način da on odredi sudbinu svog sina. No, unatoč svim naporima i činjenici da je godinama držao sina "pod staklenim zvonom", jednog dana više nije mogao - Siddhartha je tad već imao 29 godina i po prvi put mu je dozvoljeno da ode u obilazak kraljevstva. Možda je otac mislio da je sad već ipak vrijeme da ga može upoznati sa stvarnošću jer, na kraju krajeva, taj mladić bi ipak trebao preuzeti vladavinu!

Nije teško predvidjeti što se dogodilo zatim. Vozivši se u svojoj kraljevskoj kočiji po prvi put je ugledao svijet izvan dvorskih zidina. Iako je kralj pokušao maksimalno "očistiti" rutu kojom je Siddhartha prolazio to je bilo nemoguće izvesti u potpunosti. Na tom uistinu sudbonosnom putovanju susrest će se sa četiri scene, zapravo četiri pojedinca, a ti susreti odredit će njega i povijest cijele Azije (očito, imajući u vidu da danas imamo oko 500 milijuna budista!).

Što je vidio mladi neiskvareni Siddhartha? Prvo je vidio starca. Koji šok. Zamislite da nikad u životu, do svoje 29 godine (!), niste vidjeli nijednog starca, ne bi li to za svakog bio baš duboki šok? Bilo je strašno suočiti se s time. Imao je bezbroj pitanja... kako je moguće? Što mu se to događa? Dakako, još i veći šok je bio kad je čuo da ovaj starac nije nekakva iznimka na koju je nabasao... jer svi će jednog dana ostarjeti, uključujući i njega samoga!

Nije se stigao ni oporaviti od inicijalnog šoka, a već je stigao idući. Nakon starca susreo je teško bolesnog čovjeka, čovjeka u dubokoj patnji. Takvo što isto još nikad nije imao prilike vidjeti, svakako ne na svom savršenom dvoru gdje se svaka bolest skrivala. Ljudi se mogu razboljeti? Da, mogu, svi. Zapravo, velika je šansa da i hoće, a na kraju će ih jedna od tih bolesti i... vidjet će i sam, uskoro, jer treća "scena" šokirat će ga najviše. Naići će na mrtvog čovjeka.

Taj čovjek ne samo da je načet vremenom, iscrpljen od raznih nedaća i bolesti... taj čovjek više i ne postoji. Ostalo je samo njegovo beživotno tijelo, nepomično, napušteno. Čak i za nas, koji smo već od malih nogu itekako svjesni da smrt postoji, svaki ponovno susret iznova nas potrese. Smrt je nešto o čemu najčešće ne volimo razmišljati. Osmislili smo razne načine kako se nositi s njenom neminovnošću. Zamišljamo da je daleka, bezbolna, a po mogućnosti ni ne mislimo o njoj. Prije ili kasnije za života formiramo si neke generalne stavove po pitanju smrti, bilo da se jednostavno predamo sudbini, vidimo život i smrt kao dio sigurnog prirodnog procesa, ili se pak nadamo beskonačnom životu nakon smrti, možda se pak tješimo da postoji nešto još nedorečeno, nekakva energija koje smo dio i koja nije tek tako prolazna. Jer zamisliti tijelo koje se vraća u prah nije odveć teško, ali naše misli, osjećaje instinktivno bismo voljeli sačuvati, spasiti od beskonačne praznine...

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.