Već godinama odnosi između Turske i SAD-a su napeti, a sudeći prema informacijama koje stižu oporavak nije na vidiku, štoviše, postojeće napetosti mogle bi još dodatno eskalirati. Unatoč brojnim nesuglasicama između Washingtona i Ankare razlog za aktualno posrnulo stanje u odnosima zapravo je vrlo jednostavan u svojoj suštini - Turska pod Erdoganom želi biti autonomnija no prije, želi sama donositi odluke i želi širiti svoj utjecaj na čak tri kontinenta. To pak nikako ne odgovara SAD-u koji kod svojih saveznika ipak najviše cijeni poslušnost.
Je li Turska još uvijek lojalan i poslušan "NATO saveznik"? U neku ruku još i je, ali svakako "pomiče okvire", malo po malo. Erdogan vrlo lukavo, moglo bi se reći, gradi imidž jedne nove prkosne Turske bez da donosi neke odluke koje bi ga mogle brzo srušiti s pozicije moći - odnosno izazvati preveliki gnjev glavnog NATO šefa, SAD-a dakako.
Erdogan zna da ga se jednom već pokušalo srušiti s vlasti i tko god da je stajao iza toga (a to je već u domeni "javne tajne") skoro je i uspio u ljeto 2016. godine. Danas, nakon što je prošlo već više od pet godina od tog događaja Erdogan još uvijek "čisti" ostatke pokušaja tog puča - drugim riječima i dalje naređuje masovna hapšenja osoba diljem zemlje, mahom iz redova vojske, snaga sigurnosti i državnih službi. Teško da je riječ o "simpatizerima puča" od prije 5 godina, barem ne u svim slučajevima. Erdogan provodi režimsku čistku koja je duboka i temeljita, znatno šira od recimo akcija koje kod sebe doma provodi bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko.
Tko zna koliko se uistinu nevinih ljudi danas nalazi po turskim zatvorima (gdje za mnoge suđenje nije niti počelo!), ali svakako ih je jako puno. Sigurno ih je više nego dovoljno da se prema Turskoj pokrenu puno oštrije sankcije od, koristeći se opet istim primjerom, recimo onih koje su uvedene prema Bjelorusiji - pa čak i Rusiji ako govorimo o zatvorenom Navaljnom i njegovim pristašama. Jasno, protiv Erdogana se takvi potezi ne aktiviraju što nam je potvrda njegove važnosti u širem geostrateškom kontekstu.
Lako je sankcionirati jednu Moskvu ili Minsk kad su isti već na popisu zona koje valja gurnuti u izolaciju. Turska je uvijek bila drugačija priča. Turska je bitna zbog toliko toga i zato će joj se tolerirati još i više od ovog jer svima je jasno koja je alternativa - Turska koja okreće leđa Zapadu i počinje "igrati za drugu stranu".
Jasno, odnosi između Turske i SAD-a srozali su se znatno nakon što je Turska kupila ruski protuzračni sustav S-400. SAD im je zatim odbio prodati već naručene napredne F-35 vojne zrakoplove tvrdeći kako ruski S-400 "nije kompatibilan s NATO obranom". Drugim riječima, iz SAD-a tvrde kako ne žele da moderni i sofisticirani F-35 uopće budu u blizini ruskog sustava S-400 jer strahuju da bi isti mogao potajno nadzirati i "proučavati" njihove F-35 te dojavljivati Rusiji detalje. U tom slučaju, kad bi bilo baš tako, S-400 mogao bi odjednom postati "vrlo učinkovit" protiv američkih F-35, a to je, razumljivo, nedopustivo za SAD.
Ali Turska pod svaku cijenu želi hitno modernizirati svoje zračne snage te su sad pristupili SAD-u s kompromisnom ponudom - žele od njih kupiti 40 komada F-16 te također nadograditi postojeće F-16. Navodno su pregovori oko te kupnje već u tijeku, ali još nema potvrde da će SAD (odnosno američki Kongres) odobriti prodaju tih vojnih zrakoplova Turskoj (iako isti očito "smiju" biti u istoj zemlji gdje se nalazi i S-400). Nadalje, SAD i dalje traži od Turske da se "riješe" ruskog S-400 sustava, ali Ankara uporno odbija unatoč tome što su iz SAD-a već uveli i sankcije Turskoj zbog toga (na popisu su pojedini turski dužnosnici).
Pod američkim sankcijama je i Ismail Demir, jedan od vodećih turskih dužnosnika u sektoru nacionale obrane. Pod sankcijama je jer je sudjelovao u procesu kupnje ruskog S-400, a sad je upravo on poslao vrlo oštro upozorenje Washingtonu ističući ako im SAD odbije prodati i F-16 zrakoplove onda će se ponovno obratiti Rusiji te kupiti napredne vojne zrakoplove od njih.
Situaciju donekle nastoji smiriti turski ministar obrane Hulusi Akar koji se u zadnje vrijeme pokazao kao osoba s kojom SAD možda i "najlakše može razgovarati".
No, Demirova prijetnja je ona koja se mogla i očekivati. Jasno je već neko vrijeme da Turska koristi svoj odnos s Rusijom kao "joker" u balansiranju odnosa sa SAD-om. Pitanje je samo koliko dugo će moći igrati takvu igru jer ako se jednom odluči na potez koji bi vodio u raskol odnosa sa SAD-om - a masovna kupnja ruskih vojnih zrakoplova mogla bi biti upravo to - onda će se Turska odjednom naći u jednoj znatno drugačijoj poziciji koju možda u ovom trenutku još uvijek ni ne percipiraju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
