Jedna za drugom sve zemlje svijeta se zatvaraju, gotovo kopirajući strategiju za suočavanje s koronavirusom. I iako postoje manje razlike u pristupu, generalno gledajući on je globalno gotovo identičan - izolacija, maksimalno smanjenje kretanja, izbjegavanje međuljudskih kontakata, karantena... Sve te ogromne mjere, koje će bez sumnje devastirati brojne ekonomije, poduzimaju se s jednim jasnim ciljem: da se zdravstvene sustave spasi (koliko je to moguće) od opasnog i naglog urušavanja.
Mnogi će reći, i govore, kako je ovo nepotrebno te kako ljude neće spasiti od virusa (jer će, kad tad, morati izaći iz svojih izolacija) te će jedina posljedica biti ogromni ekonomski udari. To je točno, ali tek djelomično - da, ljudi će na kraju ipak morati izaći vani, i da, ekonomske posljedice bit će velike. No, ova taktika ipak ima jednu ključnu prednost - ona nam daje na vremenu.
U svojoj opsežnoj analizi o strategiji borbe protiv virusa od prije nekoliko dana Tomas Pueyo, inženjer sa Stanforda, rekao je nešto vrlo upečatljivo: "Što biste učinili da se suočite sa svojim najvećim neprijateljem, neprijateljem o kojem znate jako malo, i da pritom imate dvije opcije: zajuriti se prema njemu, ili pobjeći i sakriti se kako biste dobili vremena za pripremu. Što biste odabrali?".
Ne treba posebno ni naglašavati koja opcija je ovdje pametnija. Ako je koronavirus taj neprijatelj onda je sasvim jasno da bi puno bolja opcija bila neko vrijeme iz zaklona promatrati tog neprijatelja, naučiti što je moguće više o njemu, kako bi nam šanse, kada jednog dana krenemo "u napad", bile što veće.
Upravo to ovaj globalni pristup izolacije i karantene nam omogućuje. Pod uvjetom da znanstvena zajednica zaista radi danonoćno na tome da se pronađe cjepivo, ili za početak barem siguran lijek koji bi ublažio potencijalno smrtonosne posljedice ovog virusa, svaki dan koliko možemo odgađati "veliki juriš" je bitan.
Naravno, kako smo i rekli, ne misle svi tako, ili možda čak i misle, kada se argument obrazloži, ali prešutno smatraju da je bolje pustiti da virus pobije stotine tisuća ljudi kako bi se spasila ekonomija. U isto vrijeme mnogi su vjerojatno u dilemi i da moraju birati između ova dva scenarija to bi im predstavljalo velik moralni i etički problem.
Da, ljudi umiru, svakog dana umiru, od virusa (gripe) naročito, ali neku smrt prihvaćamo kao prirodnu i nastavljamo dalje znajući da ona neminovno dolazi i po sve nas. No, neke smrti nas traumatiziraju duboko, kao pojedince, kao narod, kao vrstu. To su one smrti za koje smatramo da su se mogle izbjeći, ili one koje su tragične. Koronavirus pak... mnogi jednostavno ne znaju u koju bi ga kategoriju stavili. Ipak, većina je donijela konsenzus diljem svijeta - čovjeka moramo pokušati spasiti od magnitude smrti koja bi traumatizirala cijeli ljudski rod.
Rekavši sve to valja reći i to da taj konsenzus među državama ipak nije univerzalan. Neke zemlje odlučile su biti disidenti, pokušati drugačije, neće reći da je to eksperiment, no u suštini jest - otklon od strategija dobivanja na vremenu (karantena) jest eksperiment jer nitko do kraja ne poznaje prirodu ovog virusa. Čuli smo za nekoliko država koje su pokušale drugačije (no pritom nismo čuli za niti jednu državu koja je preventivno odlučila zaštiti svoju populaciju karantenom, odnosno sve koje se uvode uvode se kada je već kasno!), čuli smo za pristup Singapura, pristup Južne Koreje... ali najveći "eksperiment" takve vrste u ovom trenutku provodi jedna europska zemlja - Švedska.
26. je ožujak godine 2020. Dnevno od koronavirusa umiru stotine ljudi, stuacija u Italiji i Španjolskoj podsjeća na ratno stanje. Europske zemlje totalno su već izolirane, Hrvatska nije iznimka. Mjere iz dana u dan postaju sve strože. Na ulicama je policija, vojska... U isto vrijeme, 26. ožujka 2020. u Švedskoj se život odvija "normalno", škole rade, ljudi idu na posao, mjere su minimalne...
Kako je to moguće? Moguće je jer su vlasti tako odlučile, a odlučile su vjerujući da će im se ovakav pristup višestruko isplatiti. Razumljivo, ona zemlja koja prođe ovu krizu uz minimalne ekonomske udarce bit će (potencijalno) "nagrađena" jednim znatno boljim gospodarskim statusom od konkurencije (na temelju toga je jedan SAD, infrastrukturno neoštećen u Drugom svjetskom ratu, i postao svjetska super-sila!).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
