Nakon dana šoka uslijedio je dan očaja. Scene iz kabulske međunarodne zračne luke, ljudi koji se u očaju nastoje ukrcati na zrakoplove, do te mjere da se neki čak drže za njih dok polijeću te zatim padaju iz neba... Teško je pronaći riječi kojima bi se takva strava mogla opisati, ali imajući u vidu sve što je prethodilo ovaj tragičan i zastrašujući završetak 20-godišnje agonije ne dolazi kao iznenađenje. Na prostoru međunarodne zračne luke, uz zapadne diplomate koji još čekaju na evakuaciju, nalaze se i tisuće Afganistanaca koji slute najgore ako ostanu i dana u zemlji koja se sad ponovno nalazi pod kontrolom Talibana. Mnogi od njih su mladi ljudi, prevoditelji, osobe koje su radile za američku vojsku i diplomaciju, nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama, ali strahuju da će biti meta odmazde Talibana.
Sami Talibani, barem u službenim izjavama, nastoje ostaviti jedan sasvim drugačiji dojam. Tvrde kako neće biti odmazde, pozivaju civile da ne bježe, da im nitko neće nauditi te da je "rat gotov". Neće biti odmazde? Teško je vjerovati Talibanima na riječ iako je činjenica da je noć zapravo prošla mirno. Stigle su neke informacije o privedenim visokim policijskim dužnosnicima, ali nema vijesti o pljačkama, nasilju, ubojstvima po Kabulu... bar za sada.
Naravno, u ovom teškom scenariju olakotna okolnost bi bila da su Talibani, recimo to tako, "naučili lekciju", no vrlo je teško vjerovati na riječ njihovom glasnogovorniku koji sad čak tvrdi kako će se i prava žena poštivati - da će smjeti ići u škole, na posao, dok nose pokrivalo za glavu, dakako. Mnogi se boje da je ova "ofenziva šarma" samo taktika jer Talibani znaju da je ovo idealan trenutak za prikupljanje međunarodnih diplomatskih poena, odnosno nadaju se da bi ih uskoro neke zemlje mogle i priznati kao legitimnu vlast. Štoviše, postoje i neke naznake da bi to mogle učiniti dvije od tri vodeće svjetske sile - Kina i Rusija.
Činjenica je da je svanuo novi dan u Afganistanu i da povratka natrag više nema. Talibani su ponovno vladari ove zemlje, kao što su i bili prije američke invazije 2001. Da će se stvari itekako promijeniti nije uopće upitno. Može ostati samo nada da ovog puta Talibani neće ponovno uvesti okrutni režim kakav je bio na snazi prije 20 godina, ako zbog ničeg drugog onda barem iz vlastitog oportunizma da bi dobili, i zadržali, potencijalni budući međunarodni legitimitet.
Kako smo već i sinoć spomenuli, svi ti afganistanski gradovi, a na kraju i sam Kabul, ne bi mogli pasti bez borbe da je afganistansko stanovništvo htjelo ratovati protiv Talibana. Očito da nije. Narod je iscrpljen desetljećima sukoba i samo želi mir, bilo kakav mir. Uz američku vojnu prisutnost ga nisu imali, osim možda u ponekim urbanim oazama, ali i one su bile praćene terorističkim napadima.
Moglo bi se reći da treba Afganistan prepustiti Afganistancima da imaju vlast kakvu žele. No, to je kontroverzan stav pošto sve što bi Afganistanci mogli birati već je i ranije oblikovano stranim imperijalnim interesima pa tako i sami Talibani koji su stvoreni kroz američko nastojanje da 80-ih godina potkopaju Sovjete naoružavajući mudžahedine. Afganistanska stvarnost je ranjena stvarnost uzrokovana vojnim invazijama, ali zemlja i dalje postoji, taj narod i dalje postoji.
Od esencijalne je važnosti moći se ponekad udaljiti od sirove političke aktualnosti i sagledati stvari iz jedne drugačije perspektive. Afganistan je tijekom cijelog ovog stoljeća bio sinonim za rat, razaranje, terorizam... ali iza tih naslovnica je prekrasna zemlja velikog etničkog diverziteta i centralnoazijske ljepote. Kabul nije samo grad koji se napušta i osvaja. Ako pogledamo, primjerice, nepolitičke video snimke iz tog grada od prije samo godinu ili dvije, dok je postojao relativni mir, vidjet ćemo gradske ulice, ljude, trgovine, stambene blokove, narod i njegovu jednostavnu aspiraciju koja je jedina tzv. univerzalna vrednota - aspiracija da živi u miru.
Dakako, čim vidimo ljude neminovno će nam njihova tragedija biti još i kudikamo veća. Ali tragedija Afganistana i jest velika i ne smije je se umanjivati. Operacija "potrage za Osamom bin Ladenom" 2001. nije smjela nikad postati vojna invazija. To je bio ratni zločin.
Srećom svijet se mijenja, ili barem tako želimo vjerovati, ponekad i na bolje. U današnje vrijeme trijumfa političke korektnosti zaista uočavamo i neke stvari koje su prije 20-ak godina bile "ok" da bi danas izazivale određenu nelagodu. Dobro, tu ima i puno pretjerivanja, bez dvojbe, ali neke bitne stvari ipak su se promijenile na bolje. Možda, ako ćemo biti optimisti, vojne invazije se više neće moralno odobravati kao što je odobrena ona strašna na Afganistan.
No, ako ćemo biti pesimisti odmah ćemo uočiti kako se povijest ružno ponovila. Jučerašnji dan je i vizualno i politički i na brojne druge načine podsjetio na američko povlačenje iz Vijetnama. Pad Kabula je pad Sajgona naše generacije. Ali zašto se dopustilo ponavljanje povijesti? I to ponavljanje je jezivo slično. Američka invazija na Vijetnam izvedena je s ciljem "sprečavanja širenja komunizma" dok je invazija na Afganistan izvedena s ciljem "sprečavanja širenja terorizma". Nadalje, američka vojska nije ostala samo na Vijetnamu već su uništavali i razarali i regiju - Laos i Kambodžu. Isto tako nije ostala ni u ovom stoljeću samo na Afganistanu - krenula je na Irak, Libiju, Siriju, Jemen...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
