Otkako je izbio rat u Gazi, ali zapravo i dosta ranije, Izrael i Zapad igraju jednu perfidnu igru po pitanju sudbine palestinskog naroda. Ta brutalna igra ide otprilike ovako - izraelski zapadni saveznici u gotovo pravilnim vremenskim intervalima podsjećaju Izrael da se jedan od najdugovječnijih sukoba na svijetu, onaj židovsko-palestinski, može riješiti jedino uz rješenje koje obuhvaća dvije države - Izrael i Palestinu. To je, recimo to tako, "civilizirano" rješenje koje je popularno promovirati jer izgleda kao da je mirovno i kao da uvažava činjenicu da je Palestina jednom izbrisana da bi na njenom mjestu nastao Izrael, a sad se kao povijesna nepravda bar djelomično popravlja.
Tzv. dvodržavno rješenje predstavlja se kao kontrast "radikalnijim" idejama, a zapravo tu su još samo dvije ili eventualno tri. Imamo ono "hamasovsko" koje polazi od toga da Izrael ne bi ni trebao postojati, a pošto de facto postoji, valja ga uništiti i stvoriti Palestinu, kako jedan popularni slogan kaže - "od mora do rijeke" (odnosno između Mediterana i rijeke Jordan). Takvu ideju napustili su do sad već brojni palestinski arapski saveznici (pa i dio Palestinaca kroz transformirani PLO), što ne čudi previše jer su u nekoliko navrata "dobili po nosu" od Izraela koji je, uz pomoć svojih zapadnih saveznika, u prošlom stoljeću arapskim vojskama nanio tako snažne poraze da se može slobodno reći da se zemlje poput Jordana, Egipta i Sirije nikad nisu posve ni oporavile.
Egipat je u jednom trenutku bio toliko razbijen da su Izraelci bili u stanju preuzeti cijeli Sinaj i kasnije iskoristiti poluotok u zamjenu za egipatsko priznanje Izraela. Bilo je to 1979. i tad je Egipat postao prva arapska zemlja koja je priznala Izrael.
Iako se ne može reći da je to bio uzrok, jer bilo je puno drugih, te 1979. - iako je Izrael slavio činjenicu da je prva arapska zemlja priznala njihovo postojanje - dogodio se i događaj koji će snažno utjecati na Izrael do današnjih dana. Te godine buknula je Iranska revolucija. Cilj revolucije bio je svrgnuti autoritarnu pro-zapadnu vlast na čelu sa šahom, Rezom Pahlavijem, no s vremenom Iran - pod teokratskim vodstvom - postat će možda i najveći neprijatelj Izraela (iako Iran nije arapska zemlja, ali imamo solidarnost s Palestincima na vjerskoj razini).
Što se Egipta tiče, pregovore je vodio egipatski predsjednik Anwar Sadat koji će zbog priznanja Izraela dvije godine kasnije platiti glavom - za vrijeme vojne parade ubit će ga islamistički borci koji su se protivili miru s Izraleom.
Proći će dosta godina prije no što će iduća arapska zemlja priznati Izrael. Bit će to Jordan 1994. godine. Jasno, u tome će ponovno posredovati SAD. Nakon toga će opet proći dosta godina, a onda će Trumpova administracija osigurati izraelsko priznanje od čak četiri arapske zemlje - UAE, Bahrein, Sudan i Maroko.
Ne čudi stoga da se Izrael itekako nada da će se ove godine na vlast u SAD-u ponovno vratiti Donald Trump jer Izrael vjerojatno kroz sve svoje godine postojanja nije imao toliko predanog saveznika kao što je bio bivši američki predsjednik. Razloga za to je puno, a jedan od većih je i činjenica da Trump ispunjava želje svog konzervativnog biračkog tijela gdje veliki utjecaj imaju i tzv. kršćanski cionisti (vidi: Kršćanski cionizam i kontradikcije: Zašto američki evangelisti toliko snažno podupiru Izrael i zašto ih unatoč tome Židovi ne vole?).
No, da se vratimo na alternative rješenju s dvije države. Kako smo i spomenuli, jedna je ta da se Izrael potpuno izbriše s karte svijeta. Takvu ideju javno će zagovarati Hamas i Iran. Misle li stvarno da je takvo što izvedivo? Vjerojatno i misle, iako su svjesni da je Izrael nuklearna sila koja nipošto ne bi dozvolila da dođe do kraja njene egzistencije. Zapravo može se reći da nijedna zemlja na svijetu nije toliko dugo i toliko puno uložila u obranu svoje egzistencije kao što je Izrael. Neki se zbog toga dive Izraelu, ali zaboravljaju (odnosno, češće, nije ih briga) da to u izraelskom slučaju ne uključuje samo jačanje vojne obrane već i aktivno ugnjetavanje, a možda i plan teritorijalne eliminacije palestinskog naroda.
Zanimljivo je da se (zapadni) svijet voli refleksno zgražavati nad mržnjom koju Hamas ne skriva prema Izraelu dok u isto vrijeme ne prepoznaju da je Izrael itekako pun aktera s gotovo identičnom "filozofijom". Sad se to više ne može ignorirati jer ti ljudi, nekoć na određenim marginama, trenutačno tvore vladajuću koaliciju.
Izraelski ministri kao što su Bezalel Smotrich i Itamar Ben Gvir vrhunac su izraelske ekstremne desnice (što ne znači da bi nakon njih moglo stići nešto još i gore) i uopće ne skrivaju svoje planove koji uključuju fizičku eliminaciju ili protjerivanje Palestinaca iz Pojasa Gaze (a kasnije vjerojatno i Zapadne obale, a sad će lako inscenirati rat i tamo ako tako odluče).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
