Ovih dana Sirija definitivno prolazi kroz fazu određene normalizacije. Kontakti između Damaska i zemalja regije sve su češći i konkretniji. Dogovaraju se nove ekonomske suradnje, obnavljaju se bilateralni odnosi koji su bili cijelo desetljeće u prekidu nakon što je niz arapskih zemalja otvoreno podržalo islamističke militante s ciljem provedbe "smjene režima" u Damasku. Plan, na kojem su najsnažnije radile pojedine zapadne sile na čelu sa SAD-om, nije uspio. Ekstremisti su poraženi u gotovo cijeloj Siriji izuzev njihove zadnje enklave u sjeverozapadnoj provinciji Idlib gdje imaju aktivnu zaštitu od strane turske vojske.
Naravno, u obnovi odnosa između Damaska i regije pristupa se pragmatično. Niti jedna niti druga strana ne spominje ratno desetljeće te se kreće prema jedinom mogućem prostoru, prema budućnosti. Pritom još jednom imamo priliku vidjeti do koje mjere američka politika utječe - ili u ovom slučaju ne utječe - na odnose unutar Bliskog istoka. Naime, nije tajna da zemlje poput Egipta, Jordana i UAE-a pristupaju ovih dana Siriji "zahvaljujući" činjenici da Washington "gleda negdje drugdje" (prema Aziji i Kini, dakako). Dok je američka agenda bila "Assad mora otići" većina zemalja arapskog svijeta jednostavno se podredila i slijedila naputak SAD-a. Izuzeci su samo oni koji već imaju krajnje narušene odnose sa SAD-om (primjerice Iran).
Oni koji su pak proveli desetljeće lobirajući i pozivajući na rušenje Assada neće tek tako odustati. Jasno, cijela jedna generacija analitičara i pripadnika raznih think-tankova stasala je na demonizaciji sirijskih vlasti i za očekivati je da im ova normalizacija između Sirije i drugih zemalja (koje su do nedavno izvršavale američke želje) dolazi kao svojevrsni šok. Dakako, svjesni tko je "kriv" zbog te situacije - Bidenova administracija koja se ne želi angažirati oko Sirije. Ovog tjedna utjecajni list za vanjsku politiku, Foreign Policy, objavio je osvrt na situaciju u Siriji pod znakovitim naslovom: "Bidenovo nedjelovanje u Siriji dovodi do rizika normalizacije Assada - i njegovih zločina".
Imajući u vidu koliko dugo i neprestano se nastojalo sirijskog predsjednika predstaviti kao ultimativnog zločinca možemo pretpostaviti da će ovi vapaju "vratimo se u Siriju" potrajati još barem toliko. No, SAD i nije napustio Siriju. Može se samo nagađati koliko vojnika trenutačno imaju raspoređenih na istoku Sirije i koja im je stvarna misija. Iz Washingtona tvrde kako su tamo u sklopu "borbe protiv ISIL-a". Ali ISIL i nije baš aktivan u Siriji - aktivan je ovih dana u Afganistanu iz kojeg se SAD kaotično povukao krajem kolovoza ove godine.
Čini se kako je glavna misija američke vojske na istoku Sirije osigurati da se taj dio zemlje, strateški (i energetski - tamo su važna naftna i plinska polja) vrlo bitan, ne vrati pod kontrolu Damaska. Nadalje, američka vojska tamo aktivno surađuje s kurdskim borcima iz Narodnih obrambenih jedinica (YPG). Ta bliska suradnja traje već godinama, odnosno od rujna 2014. kada je američka vojska vojno intervenirala u Siriji s ciljem sprečavanja udara (tada iznimno moćnog) ISIL-a na kurdske snage. SAD je uspio obraniti Kurde i zauzvrat su doboli vrlo lojalnog saveznika, no američka lojalnost je u ovoj priči upitna. Kurdi su itekako pozorno pratili događanja u Afganistanu i vidjeli su kojom brzinom su Amerikanci dojučerašnje saveznike ostavili na cjedilu. Također su vidjeli što se dogodi kad jedna vojska poduprijeta od strane SAD-a odjednom izgubi svoj glavni oslonac - afganistanska vojska, stvarana godinama, jednostavno se raspala i iščezla u nekoliko dana.
Mogle bi se povući određene paralele između Afganistana i Sirije. Jesu li afganistanski vojnici htjeli biti dio vojske pod strogim američkim utjecajem? Očito da nisu. Kad je SAD napustio Afganistan vojska se razbježala, a dio je vrlo vjerojatno prešao i u redove talibana.
U slučaju sirijskih Kurda već se zna koji je "plan B" ako jednog dana SAD objavi kako povlače svoju vojsku iz Sirije. Kurdski predstavnici odmah će se pojaviti u Damasku i ponuditi obnovu saveza Assadu. Zapravo to su već i učinili čim se pročulo da bi bivši američki predsjednik Donald Trump mogao povući vojsku iz Sirije. Jasno, kad se Trump predomislio (odnosno kad mu je njegov vojni kadar "objasnio" da se to neće dogoditi), Kurdi su brzo prekinuli ideju obnove odnosa s Damaskom i vratili se natrag u redove koje kontrolira SAD.
Ako SAD već prebacuje sve što ima pred vrata Kine onda bi to značilo da je samo pitanje vremena prije no što u Siriji može napokon zavladati mir i stabilnost? Nažalost, nije tako jer tu je još jedan akter koji će u bliskoj budućnosti biti glavni faktor sirijske nestabilnosti (već je i sad). Naravno, govorimo o Turskoj.
Podsjetimo, sjeverni teritorij Sirije, pojas uz tursku granicu, već se de-facto nalazi pod turskom vojnom okupacijom. Ankara je tamo poslala vojsku tvrdeći kako to moraju kontrolirati "zbog svoje nacionalne sigurnosti". Naime, Turska kurdski YPG smatra terorističkom organizacijom, sirijskim ogrankom PKK-a (Kurdistanska radnička partija). Zanimljivo, SAD također smatra PKK "terorističkom organizacijom" dok je u isto vrijeme u savezničkim odnosima s YPG-om. To samo pokazuje koliko su nazivi u ovom slučaju političke etike.
Problem po Siriju je taj što će Turska iskoristiti kurdsku prisutnost kako bi prodrli još dublje unutar Sirije. Ustručavaju se jedino zbog toga što bi to dovelo do još većeg srozavanja odnosa između Ankare i Washingtona. Naime, u takvoj operaciji uvijek je moguć i direktan oružani sukob turske i američke vojske (pošto se američka nalazi uz YPG). Zapravo takvi incidenti jedva su izbjegnuti (ako jesu) u vrijeme dok je Turska pokretala dvije okupacijske ofenzive na sjeveru Sirije (2018. i 2019. godine). Američka vojska se nevoljko povukla dublje prema jugoistoku, naredivši YPG-u da učine isto, ali vrijeme prolazi dok turske ambicije ponovno rastu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
