Puno je aktera koji su involvirani u sirijski sukob, zapravo lakše je nabrojati one koje nisu, no među svima njima ističe se nekolicina čiji je utjecaj konkretniji, dakle na samom terenu - ti primarni akteri su Rusija, Turska, Iran i SAD. Sada se jedan od njih (navodno) povlači, SAD, a to može biti početak velikog kaosa. Naime, preostala tri aktera bila su ujedinjena protiv američke prisutnosti u Siriji, a sada kada iste više ne bude ostat će samo njihovi "goli" interesi, najčešće međusobno nekompatibilni.
To ne znači da je SAD bio "faktor stabilnosti", daleko od toga - cijeli sukob u Siriji uvelike je i "skuhan" od strane SAD-a za vrijeme prethodne američke administracije koja je uložila velike napore u politiku "smjene režima" u Damasku. No, nakon američkog povlačenja do puno većeg izražaja doći će rusko-tursko-iranski prijepori koji su do sada, kako smo već i spomenuli, bili ublaženi činjenicom da su sve troje željeli odlazak američke prisutnosti.
Nakon što je oslobođen jug Sirije i nakon što je učvršćena kontrola nad centrom, preostao je bio još samo Idlib gdje je sirijska vojska pokrenula ofenzivu, pa je stala, pa opet krenula, i opet stala, te se čini kako je cijelo vrijeme bila ograničena političkim procesom u kojem su sudjelovali saveznici i neprijatelji Damaska, odnosno Rusija i Iran s jedne strane, Turska s druge strane. U slučaju Idliba bili su to primarno rusko-turski pregovori (Iran je zdušno podupirao nastavak ofenzive). Kada je u konačnici sve stalo, odnosno kada je ponestalo (privremeno ili dugoročno) političke volje u Moskvi da se Idlib oslobodi vojnim putem, mogli bismo reći da je i Rat u Siriji u neku ruku završio, preostale su još samo "nesređene situacije", prostori koji bi se mogli, eventualno, dovesti u red na temelju nekakvog mirovnog procesa.
Jučerašnja turska invazija na Siriju, imajući u vidu američko povlačenje, mogla bi biti početak jednog novog rata, Rata za Siriju. Teško je očekivati, od bilo kojeg primarnog stranog faktora, da će nakon sukoba reći "isprike na smetnji, mi odlazimo". Američko povlačenje je teška anomalija i potvrda dodatne frakcijske borbe unutar samog SAD-a (Trump je danas čak počeo citirati Eisenhowera i njegova upozorenja o premoćnom vojno-industrijskom kompleksu).
Ukoliko se zaista dogodi američko povlačenje iz Sirije, za što za sada nema nikakve garancije (podsjetimo - Trump je još krajem prošle godine rekao "to je to, odlazimo" pa od toga nije bilo ništa), onda ćemo jednostavno morati američku ulogu u Siriji gledati dvojako jer se nameću dvije faze - ona Obamina, gdje se podilazilo vojno-idnustrijskom kompleksu gotovo u potpunosti, i ona Trumpova gdje SAD odlazi, što je gotovo nečuveno. Dobro, što se tiče Obame, u trenutku kada se od njega tražila invazija, po pitanju tzv. "crvenih linija", on jest povukao kočnicu i odustao od napada - to mu jastrebovi, kojih u Demokratskoj stranci čini se ovih dana ima i više nego u Republikanskoj, nikada nisu oprostili.
Trumpu ne samo da neće oprostiti ako stvarno povuče vojsku iz Sirije već će ga pokušati srušiti s vlasti, što ovih dana aktivno i rade s tzv. Ukrajinskom aferom (u kojoj zapravo i nema toliko toga spornog).
Dobro, pretpostavimo da SAD ovog puta stvarno odlazi iz Sirije, što će biti s tri preostala glavna vanjska aktera? Interesi Rusije i Irana poklapaju se bar u tome što podržavaju vlast u Damasku, odnosno predsjednika Bashara al-Assada (bar jesu do sada), što se nikako ne može reći za Tursku. Mogu se Moskva i Teheran radovati što SAD odlazi iz Sirije, ali to ne znači da će sada biti vječno zahvalni Ankari zbog toga.
Bitno je imati na umu kako turska vojska na sjeveroistok Sirije ne ulazi sama, s njima stižu i kolone raznih islamističkih militanata koji se kolektivno nazivaju FSA. Drugim riječima, ono što je danas Idlib sutra će biti pokrajine Raqqa i Hasaka. A što je Idlib? Čak i najoštriji kritičari Assada se slažu - znatan dio Idliba je danas leglo terorista, točnije Al-Qaede. Čak i britanski BBC, koji od početka rata ne slovi kao objektivan medij po pitanju Sirije, objavio je kartu koja prikazuje kako većinu teritorija Idliba kontroliraju "džihadističke snage".
Kako je to moguće nakon svog vremena? Prije gotovo točno dvije godine, 7. listopada 2017., Turska je pokrenula vojnu operaciju u sirijskoj sjeverozapadnoj provinciji Idlib, nakon jednog u nizu mirovnih sastanaka u Astani (Kazahstan), odnosno nakon susreta Erdogan, Putin, Rouhani.
Podsjetimo i kako je turska vojska ušla u Idlib - "zeleno svijetlo" tada nisu tražili od SAD-a, jer američkih snaga tamo nije bilo, ali jesu zato od Rusa koji su bili u blizini. U rujnu 2018. je pak postignut dogovor između Putina i Erdogana (o još većoj turskoj vojnoj prisutnosti u Idlibu) koji je uključivao određene uvjete - jedan od glavnih bio je da će Turska "izbaciti terorističke i ekstremističke snage" iz Idliba. Tada smo prognozirali kako nema šanse da će se to dogoditi - Turska ne može to učiniti, ona je ta koja je i organizirala ulazak tih ekstremista u Siriju preko svoje granice (vidi: Analiza Putin-Erdogan sporazuma za Idlib: Ovo nije mirna reintegracija, ovo je zavjera protiv Sirije).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
