Kad su bili zadnji američki predsjednik izbori da se moglo reći da neće imati velike posljedice po cijeli svijet? Možda 2012. kada su se suočili Barack Obama i republikanac Mitt Romney. Pobijedio je Obama, no tko god da je te jeseni ušao u Bijelu kuću američka politika, kako unutarnja tako i vanjska, bila bi samo kontinuitet. Zemlji koja najviše voli spominjati demokraciju dugi niz godina nedostajao je diverzitet koji bi uopće opravdao sam termin. Amerikom je toliko dugo vladao demokratsko-republikanski duopol da su se dvije stranke, možda ne sasvim svjesno, ali svakako vrlo oportunistički, toliko snažno približile da je status quo postao skoro potpuno siguran, a birači nisu mogli učiniti baš ništa po tom pitanju.
Nešto nalik većoj dozi političkog pluralizma pojavljuje se tek dolaskom Donalda Trumpa koji predstavlja otklon od vječno prepoznatljivog. I u pozitivnom i u negativnom smislu njegova pojava predstavljala je izazov za status quo. Trump se svakako nije pojavio iz vakuuma, očito pošto je riječ o do tad jednoj od najpoznatijih medijsko-poslovnih ličnosti, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno. Moderne demokracije uvijek će se suočavati s bogatim predstavnicima kapitalističke klase koji svoj put prema širenju moći vide u ulasku u politiku. No, Trump je stasao na temelju određenih pozadinskih promjena koje su se već pokrenule, koje su samo čekale da se od negdje pojavi netko tko bi mogao zastupati njihove sve potisnutije interese.
To zbližavanje i preklapanje demokratske i republikanske politike dovelo je jedan popriličan sektor moćnih američkih industrijalaca u poziciju da gube ono što su desetljećima imali - svoje ljude na poziciji vlasti. U trenutku kad su obje stranke krenule podržavati onaj segment kapitala koji se adaptirao na globalistički način proizvodnje stvorio se prostor za nekog da postane čovjek otpisanih. Trump je tu povijesnu situaciju odlično iskoristio i uspio je ući u Bijelu kuću, a sada se sprema na povratak.
Frakcijske borbe u redovima američke političke klase su oživnule i to bi mogao biti dobar znak, naročito za ostatak svijeta. Monolitnost američkih upravljača može biti vrlo neugodna jer tad se stvaraju mete, tad dolazi do imperijalističkih ambicija i žrtvovanja drugih za te interese. Amerika koja odjednom više nije sigurna koja će struja njome vladati je Amerika koja više vremena provodi baveći se sobom, a manje svijetom, što, znajući noviju povijest, može doći kao olakšanje.
Na stranu direktne američke vojne agresije kao što su bile one u Iraku, Afganistanu, Libiji, djelomično i u Siriji, postoji cijeli spektar gdje Amerika može biti faktor nemira ako ima odveć vremena baviti se vanjskom politikom. U hipotetičkom scenariju gdje imamo Ameriku koja je zaokupljena sobom vjerojatno ne bismo danas imali ni rat u Ukrajini ni eskalirajuće ratove na Bliskom istoku. Amerika koja se bavi sama sobom ne bi pozivala Ukrajinu da postane NATO članica, čime bi se vrlo vjerojatno izbjegla ruska invazija u veljači 2022. Takva Amerika ne bi dala ni zeleno svjetlo za izraelske agresije na Gazu i Libanon, a svakako ne za pripremu silovitog napada na Iran.
Trump u Bijeloj kući svakako nije rješenje. Naravno, ima onih koje bi njegov povratak razveselio i onih koji bi to smatrali popriličnom lošom viješću. Nitko od dotičnih neće se pretjerano izjašnjavati, ali zna se tko su jedni i drugi. Od Trumpovog povratka strepi Europska unija, Kina i Iran. Oprezno i bez javnog isticanja njegovu će pobjedu pozdraviti Rusija, a Izrael će pak otvoreno slaviti.
U slučaju da pobjedi Kamala Harris situacija će biti obrnuta. Ima li onda smisla preferirati Trumpa? I ne baš, osim u onom kontekstu da Trumpova nepredvidljivost može, ako bi svijet imao sreće, okrenuti se nekom većem pacifizmu i izolacionizmu kojeg bi on sam interpretirao kao priliku da Amerika snažnije stasa i pripremi se za neminovni dvoboj s najvećim konkurentom, Kinom. Šanse nisu velike, prije se može očekivati da će Trump ekstremno i destruktivno upustiti se u trenutačni bliskoistočni kaos na strani Izraela što prijeti izazivanjem globalnog sukoba u možda tek nešto malo manjoj mjeri nego da se dodatno eskalira rat u Ukrajini.
Jedino ta "možda ipak neće" mogućnost, koliko god mala bila, daje određenu prednost preferenci Trumpa jer u slučaju Kamala Harris sve je već unaprijed jasno i nepromjenjivo. Ako ona pobjedi na izborima svijet se nema čemu nadati jer slijedi glatki kontinuitet postojeće politike koja egzistira negdje između Bidena i Harris, a očito je veća od njih oboje. U slučaju predsjednice Harris duboka država postaje i široka država. U slučaju Trumpa ta duboka država prva se mora reorijentirati prema strujama koje stoje iza njega, a to je proces, prostor za disanje.
Između male i nikakve šanse izgleda da se sve ipak kreće prema maloj šansi.
Do američkih predsjedničkih izbora ostalo je još točno 20 dana. Bilo je tu uspona i padova za oba kandidata. Trump je preživio pokušaj atentata i taj događaj mogao mu je već tada osigurati predsjedničku pobjedu. Uspio je to spiskati vlastitom nespremnošću. Cijela njegova retorika bila je toliko fokusirana na Bidena da su ga demokrati lako izbacili iz takta izvevši rošadu s potpredsjednicom Kamalom Harris. Ona je odjednom zasjala i povukla toliku medijsku pažnju, najčešće pristranu, da je američku javnost na trenutak to poprilično začaralo. Brojke u anketama su joj naglo skočile. No, nažalost po nju, sve to se dogodilo prerano, odnosno dovoljno daleko od izbora da bi mogla zadržati tu atmosferu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
