Turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu, održao je tijekom jučerašnjeg dana govor za vrijeme konferencije u Kataru te je pritom istaknuo nešto poprilično zanimljivo kada je riječ o Siriji - poručio je kako bi Turska, i druge svjetske sile, bile ponovno spremne na suradnju sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom ukoliko on pobijedi na demokratskim izborima.
Ovo je svakako novi stav, bar kada je riječ o Turskoj, jer o bilo kakvom ostanku Assada na vlasti do sada nije, bar javno, bilo ni govora.
Turska pak od početka sukoba u Siriji, odnosno od 2011. godine, podupire pobunjeničke snage, a prošle godine turski predsjednik Erdogan poručio je kako je Assad "terorist" te kako u Siriji ne može biti mira sve dok je on na vlasti. No, to je bilo prošle godine kada su opozicijske snage još uvijek kontrolirale znatan dio zemlje - danas se skoro sav taj prostor nalazi pod kontrolom sirijskih vlasti, a čini se kako aktualno stanje na terenu počinje utjecati i na način kako se gleda na Assada i njegovu vlast.
Zanimljivo je da su turski i sirijski predsjednici prije rata imali poprilično dobar odnos, neki će reći čak i prijateljski. Može li se u nekoj budućnosti, unatoč svemu, dogoditi normalizacija? Damask je u više navrata isticao kako su oni spremni za to, ali te ponude bile su redom grubo odbijane.
U konačnici se ispostavlja da za diplomaciju jednostavno nema mjesta dok je rat (bio) u tijeku. To nam dosta govori, ne samo o vječnoj temi rata i mira već i o konkretnoj odgovornosti za stotine tisuća mrtvih u Siriji, a o milijunima raseljenih da ni ne govorimo. Naime, ako konačni rezime zaista bude ostanak Assada na vlasti - jer ako su za to potrebni demokratski izbori, on je na njih itekako spreman, jer ne može izgubiti - onda to znači da se Sirija nekako vraća na početnu predratnu točku. Assad je bio, Assad je ostao, a u međuvremenu mrtvi se zbrajaju u stotinama tisuća. Zar nisu zemlje poput Turske, i sve one druge kojima je moto bio "Assad mora otići", a sada polako pripremaju reviziju istog ("demokratski Assad može ostati"?!), možda i najveći krivci za sirijsku tragediju?
Ako je "rješenje" demokratska tranzicija unutar Sirije, za to rješenje nije bilo potrebno osam godina ratovanja. Neke stvari se ne smiju zaboraviti - već sredinom i krajem 2011. godine Assad je itekako bio svjestan da će određene interne promjene biti nužne ukoliko se Sirija želi stabilizirati, bez obzira koliko rat potrajao. Drugim riječima, Damask je godinama bio spreman za takvo rješenje, za promjenu Ustava, za izbore koji će biti međunarodno nadzirani. Krivci za sirijsku tragediju su primarno oni koji nisu tada željeli pružiti ruku takvom rješenju, odbacujući ga bez ikakvog razmišljanja.
Jer "demokratska Sirija" je Sirija u kojoj ne mogu vanjske sile postavljati svoje kandidate po volji, tako uređena Sirija može biti legitimna samo ukoliko je i aktualni predsjednik Bashar al-Assad jedan od kandidata (ako se želi kandidirati). Naravno, priče o "demokratizaciji" Sirije bile su samo prigodne priče, cilj je bio Siriju slomiti i zatim je podrediti regionalnim i međunarodnim (primarno Zapadnim) interesima.
U takvoj situaciji Siriji je nametnuto "vojno rješenje". Nametnuto i realizirano, ali Sirija je izašla kao pobjednik unatoč percepciji ranijih ratnih godina da je to nemoguć ishod - dakako, Sirija je to ostvarila prvotno vlastitim snagama, ali i uz konkretnu i veliku pomoć tri ključna saveznika: Rusiju, Iran i libanonski Hezbollah.
Pokojni Kofi Annan, koji je tijekom 2012. godine bio specijalni UN povjerenik za Siriju, također je znao stvarne razloge zbog kojih rat nije mogao biti okončan prije nego se pretvorio u jedno od najvećih krvoprolića našeg vremena. Krajem te godine podnio je ostavku na tu poziciju te je kasnije istaknuo upravo neučinkovitost diplomacije kod svjetskih lidera kao glavni razlog zbog kojeg je "mirno rješenje sukoba u Siriji postalo nemoguće". Upravo tako - nemoguće, ne "teško ostvarivo", već nemoguće.
Annan je bio razvio tzv. "plan od 6 točaka", koji je neslavno propao. Bio je to, uzevši u obzir tadašnje okolnosti, sasvim dobar plan s ciljem de-eskalacije sukoba, fokusirajući se na humanitarni aspekt, prekid vatre itd. Zapadne sile i regionalne anti-sirijske snage odbile su njegov plan iz jednog jedinog razloga - isti nije uključivao "Assad mora otići" klauzulu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
