Gotovo četrdeset godina nakon što je narod zbacio desničarskog diktatora Anastasia Somozu Debaylea, srednjoamerička država Nikaragva ponovno se našla usred političkih nemira i promjena. Početkom svibnja je započeo snažan otpor predsjedniku Danielu Ortegi koji je predložio promjenu socijalnog osiguranja i naložio poreznim obveznicima veće izdvajanje za program dok je istovremeno smanjio subvencije države. Nikaragva je jedna od najsiromašnijih zemalja Latinske Amerike, pa je odgovor javnosti bio brz i silovit, s prosvjednicima na ulici. Policija se uskoro također našla na ulicama i pravom municijom pokušala spriječiti nerede. Prema raznim podacima, poginulo je oko šezdeset ljudi, među kojima i jedan mladi novinar, a preko četiri stotine osoba je ranjeno.
Nikaragva tako pokazuje dalje napore za sprječavanjem posljedica stoljeća diktature, građanskog rata i prirodnih nepogoda, kao i svoje uloge u krijumčarenju droge prema Sjedinjenim Državama. Nikaragva se tradicionalno oslanjala na poljoprivredni izvoz za održavanje svog gospodarstva, ali sve manje nacionalno bogatstvo je ostalo u rukama elitnih obitelji španjolskog porijekla, a osobito u rukama obitelji Somoza koja de facto vlada Nikaragvom od sredine 20. stoljeća. S potporom Sjedinjenih Država, Somoze su vladale zemljom između 1937. i sandinističke revolucije 1979. godine. Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja osnovana je 1961. i od tada se borila protiv Anastasia Somoze koristeći socijalističku orijentaciju. Sandinisti su započeli niz demokratskih promjena nakon preuzimanja vlasti i počeli su graditi zemlju na socijalističkim i marksističkim načelima. Managua se snažno povezala s Kubom i Sovjetskim Savezom, pa su Sjedinjene Države uvele sankcije i putem obavještajnih službi i pobunjenika vodili borbu protiv sandinističkog režima. Sandinisti su izgubili vlast 1990. godine nakon demokratskih izbora. Ipak, ostali su jednom od najjačih političkih stranka Nikaragve, iako se 1995. godine stranka raspala na dva dijela, jer se odvojio Pokret sandinističke obnove.
Ovaj je pokret jačao i 2006. godine je iznjedrio pobjedničkog predsjedničkog kandidata Daniela Ortegu. Svoj treći petogodišnji mandat je osvojio 2016. godine, a njegova žena Rosario Murillo je potpredsjednica. Njegovi ga protivnici optužuju za pokušaj konsolidiranja obiteljske vlasti nad Nikaragvom jer je članove obitelji postavio na ključne pozicije. Ortega ima snažnu potporu provincije i siromašnih stanovnika koji su ostvarili barem korak do boljeg blagostanja unutar njegovih socijalnih programa. Ostvario je stabilan gospodarski rast, pala je razina siromaštva i nasilja. No, čini se da je vrijeme Ortegine obiteljske vlasti pri kraju. Njegova žena, koja je ujedno i njegova glasnogovornica, prozvala je prosvjednike krvožednim kriminalcima i vampirima, što je samo povećalo žestinu Nikaragvanaca. Iako je Ortega povukao svoj prijedlog socijalne reforme, ipak se na ulicama počelo klicati: Ortega i Somoza su ista stvar (bolje zvuči na španjolskom zbog rimovanja: Ortega, Somoza, son la misma cosa).
Ortega jest došao na vlast kao ljevičar i pobornik nekadašnje marksističke ideologije, ali čim je zauzeo pozicije moći približio se bogatoj poduzetničkoj klasi, iznimno konzervativnom rimokatoličkom nadbiskupu i sebe prikazao kao vjernog sljedbenika Isusa Krista i rimokatoličke vjere. Uz pomoć biznis elite i Crkve, vladajući bračni par je počeo eliminirati svoje protivnike kupujući ih ili vršeći pravu represiju nad njima. Obitelj posjeduje medijske korporacije koje djeluju kao vladin komunikacijski aparat, a dominiraju također Kongresom i sudstvom. Ortega je postao majstor manipulacije, koristeći izvrsno razumijevanje političkog sustava Nikaragve. Ironija je u tome što se upravo cijela obitelj Ortega, Daniel i njegovi preci, borili protiv ovakve vladavine i bili žestoki pobornici zajedničke komunističke borbe protiv Sjedinjenih Država i kapitalističkog uređenja. Često su koristili list La Prensa, koju je vodila obitelj Chamorro, a La Prensa je danas jedini dnevni list koji je u čistoj oporbi prema vladi. Ortega je nastojao hakirati njihovu mrežnu stranicu, spriječiti nakladu i slično, no Chamorre su prenijeli cijeli oporbeni narativ na društvene mreže. Na tim mrežama kolaju pitanja za nacionalni dijalog. Samo su dva: 'Kada odlaziš, Ortega?' i 'Koga vodiš sa sobom?'
Protivnici predsjednika smatraju kako nema nikakvog oblika dogovora o njegovom ostanku na vlasti, već se može samo raspravljati o scenariju na koji način će otići. Predlaže se poštivanje zakona, zaustavljanje brutalnosti na ulicama i korupcije te odlazak na civilizirani način; u protivnom oporba mu najavljuje kraj ne toliko različit od Nicolae i Elene Ceausescu. Ovaj rumunjski bračni par je podsjetnik supružnicima Ortega; bez prihvaćanja narodnog ustanka i bez potpore, rumunjski vladajući par je u nekoliko sati osuđen na smrt i strijeljan. Javna televizija je uživo pratila suđenje i smaknuće. Čak je i nastup Rosario Murillo, njezina verbalna brutalnost i proglašavanje protivnika toksičnim skupinama slično stilu Elene Ceausescu. Očito arogancija autokrata ne shvaća realno kada je kraj. Zapravo, arogancija u posljednjim trenucima raste, a to bi moglo koštati glave Ortegu i njegovu ženu. Ako ne dođe do jasnog nacionalnog dijaloga, problemi u Nikaragvi će rasti, a mogućnost još jednog unutarnjeg sukoba postat će veći.
Dijalog bi trebao započeti kroz nekoliko tjedana, a vodit će ga Rimokatolička crkva. Nacionalni šef policije Aminta Franera je nestao iz javnosti i govorka se da je u kućnom pritvoru, a vojska je pokazala potporu nacionalnom dijalogu i nije htjela izaći na ulice. To je zanimljiva vijest, s obzirom da je general Julio Cesar Aviles, načelnik glavnog stožera, i osobni prijatelj predsjednika. Ova činjenica je vrlo važna jer Ortega neće moći koristiti vojsku kao instrument opresije; vojska je izašla na ulice samo da štiti državne institucije, ali se nije suočila s prosvjednicima. Sandinistički veterani bi možda i podržali svog nekadašnjeg suborca na predsjedničkoj stolici, ali čini se da nikako ne žele podržati Murillo. Brojni mlađi prosvjednici, međutim, dolaze upravo iz sandinističkih obitelji. No, prosvjednici nemaju dodira s poduzetnicima koji su također u oporbi, nedostaje im strategija za nacionalni dijalog, podijeljeni su u razne frakcije. Umjerena struja traži da se Ortega, Murillo i još poneko s vrha umirovi i pusti bez optužbe za krivično djelovanje, ili da Ortega otpusti Murillo te sazove nove izbore. Ortega u međuvremenu kupuje vrijeme i razmišlja o tome kako bi se mogao izvući kroz dijalog u koji bi trebali ući vlada, Rimokatolička crkva, evangelici, seljaci, sindikati i tridesetak političkih stranaka.
Nevjerojatno je kako se brzo prekine vlast koja se činila učvršćenom. Ortegin mandat se činio jednim od najstabilnijih u cijeloj Latinskoj Americi, a u samo nekoliko dana je postao simbolom kraha političkog sustava. Nitko to nije predvidio, ni Ortega, ali niti oporbene političke stranke, kamoli diplomatski predstavnici u Managui. Ukoliko Ortega padne, Evo Morales u Boliviji će ostati jedinim ljevičarsko-populističkim vođom Latinske Amerike. Naime, bivši brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva je u zatvoru; venezuelanski Hugo Chavez je mrtav, a Nicolas Maduro jedva vodi zemlju koja se brzo raspada; Castrova era je završila; u Argentini nakon Nestora i Cristine Kirchner, te u Ekvadoru nakon Rafaela Corree na vlast su došle desne stranke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
