Nakon upada u regiju Belgorod i udara dronovima na Moskvu možemo već govoriti o početku ukrajinskog prebacivanja rata na teritorij Rusije, barem u onoj mjeri koliko je to za Ukrajinu izvedivo u ovom trenutku. Ali trenutak je taj koji se s vremenom mijenja - rat je već duboko zašao u drugu godinu, a izvođenje ovakvih napada na teritoriju Rusije bilo je puno teže zamislivo do prije samo nekoliko mjeseci.
Je li Ukrajina sad opskrbljenija zapadnom vojnom opremom pa može pokretati takve napade? Ili ih je mogla pokretati i ranije, ali sad ima volju i motivaciju? Možda je oboje. Rusija u razvoju ove situacije vidi prije svega pojačano slanje oružja sa Zapada kao faktor koji prebacuje rat preko granice, ali i poticaj Zapada. Iz vrha Kremlja poručuju da Zapad "podupire teroristički režim u Kijevu" u pokretanju napada na civilne ciljeve unutar Rusije.
No, ima li zaista Ukrajina potporu za takve napade? Zapravo baš i ne, bar ne jednoglasno. Imamo slučaj britanskog ministra vanjskih poslova Jamesa Cleverlya koji je postao prvi zapadni dužnosnik koji je konstatirao da Ukrajina "ima pravo braniti se i izvan svojih granica". Nije spominjao konkretan napad na Moskvu, niti upade u Belgorod, ali je posve jasno na što je mislio. Nakon njega, pomalo iznenađujuće, danas mu se u tom stavu pridružila Njemačka, odnosno glasnogovornik njemačkih vlasti poručio je također da Ukrajina ima "legitimno pravo" izvoditi napade na teritoriju Rusije.
Ima li? Naravno da ima. To nije nimalo sporno još od prvog dana. Na stranu svi kompleksni povodi koji su doveli do ovog rata, a kad bi se išlo dovoljno daleko vjerojatno bismo došli do sudara atlantizma i euroazijske ideje kao glavnog povoda, činjenica jest da je Rusija agresor i da je napala Ukrajinu. Malo tko bi otvoreno tvrdio da se Ukrajina "nema pravo" braniti jer to bi bila potpuno apsurdna izjava.
Ali Ukrajina se brani, i to vrlo dobro i učinkovito, već više od 460 dana u nizu... Ali brani se na svom teritoriju i nastoji odbaciti ruske daljnje napade i spriječiti daljnju okupaciju. Ukrajina je uspjela i vratiti dio okupiranog teritorija, u regijama Harkov i Herson. Zar se u ovoj situaciji "treba" braniti i izvan svog teritorija? To je sad već pitanje vojne taktike. Udari na Rusiju svakako mogu Moskvu dovesti u određeno stanje zbunjenosti jer su se do sad osjećali nedodirljivo, a to je uvijek stanje koje svaki agresor priželjkuje.
Naravno, Rusija je do sad vjerojatno izgubila više desetaka tisuća vojnika, vjerojatno više nego u desetljeće dugoj sovjetskoj invaziji na Afganistan, ali to se svejedno ne može psihološki usporediti s napadima na "domaći teritorij". Uzmimo za usporedbu američke ratove na Bliskom istoku - Washington je čak 20 godina ratovao u Afganistanu i nešto kraće u Iraku (iako su američke trupe i dalje u Iraku). Ali kroz sve to vrijeme američki gradovi bili su gotovo pa posve sigurni, do te mjere da je običan Amerikanac već i zaboravio da je njegova zemlja agresor te se bavio isključivo svojom svakodnevnicom.
To nikako nije dobro stanje jer se pretvara u prešutnu potporu agresije. Dakako, bilo je malo vjerojatno da bi Irak ili Afganistan mogli uzvratiti udarac na Washington ili neki drugi američki grad, ali rat u Ukrajini je nešto sasvim drugo i po Rusiju itekako posredno. Ipak, od početka rata mnogi Rusi nisu baš pretjerano osjetili direktne posljedice tog rata. Čak ni ekonomska situacija u Rusiji nije se srozala u onoj mjeri koja joj je prognozirana. Mnogi muškarci su pobjegli iz zemlje strahujući od mobilizacije, no od toga je već prošlo dosta mjeseci (a neki su se počeli i vraćati).
Ukrajinske napade na Rusiju stoga treba promatrati iz nekoliko kutova gledišta. Ono koje je pak vrlo trivijalno je pitanje ciljanja vojnih ili civilnih ciljeva - svaka vojska će reći da cilja samo "vojne ciljeve" iako je jasno da u ratu ne samo da ginu civili već se i aktivno gađaju civilne zone. Vojska će zatim svakog ubijenog civila najčešće pripisati "kolateralnim žrtvama" što će, u kontekstu modernih vojnih doktrina, uvijek biti vrhunac licemjerja.
Umjesto toga ukrajinske napade treba gledati kroz neka druga pitanja - je li "mudro" da Ukrajina napada Rusiju? Jer očito je da neće biti u stanju udariti na nju istom snagom kao što je ona napala Ukrajinu. Cilj stoga jedino može biti izazvati kaos u redovima ruske vlasti i nadati se da će zbog toga ili doći do interne pomutnje ili čak do kakvog popuštanja na glavnom frontu, onom ukrajinskom. Ali napad Ukrajine na Rusiju će uvijek biti napad jedne nenuklearne sile na nuklearnu silu, u ovom slučaju baš na najveću nuklearnu silu svijeta.
Na početku rata mnogi su na Zapadu argumentirali kako se Putin i ruski vrh ne bi usudili posegnuti za takvim potezom jer znaju da bi to permanentno raskolilo sve odnose između Rusije i Zapada. No, u međuvremenu ti odnosi, kako se čini, već su se raspali skoro do točke nakon koje se više neće popravljati, možda desetljećima. Gdje li je onda ta kočnica koja bi trebala spriječiti Rusiju da se upusti u najstrašniji scenarij? Jer jako dobro znaju da kad bi se takvo što i dogodilo šanse da se NATO priključi nuklearnom ratu su skoro pa nikakve pošto uz svu ratnu retoriku malo koga zanima kako u stvarnosti izgleda nuklearni holokaust.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
