Benito Mussolini postao je talijanski premijer na način da je s 30,000 svojih crnokošuljaša 1922. umarširao u Rim. Već 1925. proglasio se doživotnim liderom Italije. Bio je to početak fašističkog terora koji je uskoro utjecao i na Njemačku gdje je varijacija na temu, nacizam, došla na vlast i sve ostalo je povijest. Danas, iz retrospektive, svi se dežurno zgražaju nad fašizmom i nacizmom, no u to vrijeme nije bilo baš tako.
Zapadni mediji, naročito američki, imali su često vrlo pozitivno mišljenje o Mussoliniju. The Saturday Evening Post objavljivao je u nastavcima njegovu biografiju, drugi su fašizam isticali kao "pomalo grub", ali u konačnici dobar smjer kretanja u Europi. Mnogi pišu kako su fašisti "spasili Italiju od krajnje ljevice". The New York Tribune ističe - "Fašizam je protuotrov za socijalistički internacionalizam".
"Iako je fašizam novi eksperiment, Mussolini je zaslužan što turbulentnu Italiju vraća u normalu", piše pak The New York Times. Utjecajni Chicago Tribune navodi: "Fašizam je najistaknutiji i najuspješniji pokušaj srednje klase da se odupre plimi revolucionarnog socijalizma".
List The Times direktno podupire Mussolinijevu "korporativnu državu" (spajanje države s korporativnom vlašću) 1925. te navode: "Ovoj koncept ima brojne dodirne točke s ljudima koji su inspirirali i naš američki Ustav - ljudi kao što su John Adams, Hamilton, Washington... Volja naroda je uravnotežena od strane iskusnih i mudrih pojedinaca".
Radi li se ovdje o inicijalnom neznanju? Ne, jer potpora za fašiste i naciste u Zapadnim medijima trajala je godinama, odnosno sve dok se ovi nisu polakomili i pokušali vojno zauzeti taj Zapad. Možda je i najdalje od svih otišla novinska agencija koja i danas slovi za jednu od najkvalitetnijih i ažurnih - The Associated Press (AP). Naime, kako piše britanski The Guardian, otkriveno je kako je AP 30-ih godina ušao u direktnu suradnju s Hitlerovim režimom i to na način da su se obvezali američkim novinama dostavljati materijale direktno producirane i selektirane od strane nacističkog ministarstva propagande - drugim riječima, direktno od samog Josepha Goebbelsa.
Poznati pisci kao što su Ernest Hemingway i Mark Twain nagovijestili su dolazak fašizma i suradnje Zapadnih "demokratskih struktura" s njima, no u to vrijeme nije ih se previše slušalo, "Počešite Demokrata i uvijek ćete pronaći nacistu", zapisao je Hemingway, kao i - "Nema puno fašista u vašoj zemlji? Ima ih puno koji ne znaju da jesu, ali će znati kada dođe vrijeme".
Kapitalistička klasa bila je fascinirana fašizmom i nacizmom, bila je to ideologija po njihovoj mjeri, pokret obrane protiv nadolazećih socijalističkih revolucija - obrane protiv radnog naroda, proleterske klase.
Utjecajni bankari u SAD-u toliko su bili oduševljeni fašizmom da su čak razmatrali izvođenje fašističkog državnog udara protiv predsjednika Franklina D. Roosevelta (prezirući njegov "New deal").
Bila su to vremena kada se nije samo koketiralo s naci-fašizmom, već ga se otvoreno podržavalo, dobrim dijelom zbog straha od širenja socijalističke revolucije koja je izbila u Rusiji 1917. godine.
Priča završava tako da je izbio Drugi svjetski rat, da su nacisti i fašisti poraženi, i da interpretaciju tog vremena ljudi većinom crpe iz holivudskih filmova ne znajući gotovo ništa o periodu kada su zapadne vladajuće strukture glorificirale ove genocidne režime.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
