Europska Komisija je 25. veljače 2015. prihvatila Okvirnu strategiju za prilagodljivu energetsku uniju s pogledom u budućnost na politike klimatskih promjena. Objava ove strategije stvorila je novi plan za prijelaz na gospodarstvo koje neće zavisiti o potrošnji ugljičnog monoksida, te će pružiti sigurni i konkurentni gospodarski rast. Radi se o jednom od deset prioritetnih točaka Junckerove Komisije.
Među pet bliskih i međusobno pojačavajućih dimenzija nalaze se:
(1) sigurnost dobave - diverzifikacija europskih izvora energije i boja te učinkovitija upotreba energije proizvedene u Europskoj uniji;
(2) potpuno integrirano interno energetsko tržište - korištenje interkonektora koji omogućuju slobodni tok energije diljem EU bez tehničkih ili regulativnih ograničenja. Samo tada mogu energetske tvrtke imati doista slobodnu konkurentsku borbu i pružati najbolje energetske cijene;
(3) energetska učinkovitost - konzumiranje manje energije kako bi se smanjilo onečišćenje i očuvali domaći energetski resursi. Ovo će smanjiti potrebu Europske unije za energetskim uvozima;
(4) Klimatsko djelovanje i smanjenje emisija - obnavljanje sustava EU emisija, koje je posljedica globalnog dogovora oko klimatskih promjena u Parizu u prosincu 2015., ohrabruje i privatna ulaganja u novu infrastrukturu i tehnologije;
(5) istraživanje i inovacije - potpora otkrićima u tehnologijama s manje ugljičnog dioksida i monoksida kroz koordinirano istraživanje i pomoć u financiranju projekata u partnerstvu s privatnim sektorom.
Među najvećim zagovornicima integracije europskog energetskog tržišta, njegove liberalizacije i diverzifikacije bila je Velika Britanija. Nakon Brexita, jedna od najvažnijih europskih politika je u opasnosti da ostane mrtvo slovo na papiru.
Naime, nije energetska politika stvorena samo da bi se borila protiv onečišćenja okoliša, već i protiv velikih plinskih monopolista kao što je ruski Gazprom. To je borba za cijene i očuvanje tržišta. Sada, kada se najveći konkurent ruskom plinu sam odstranio, Bruxelles je ranjiv na Gazpromovo pozicioniranje na lukrativno tržište za ruski plin.
Kad je napravljen okvir razvoja energetske politike u Europskoj uniji u veljači 2015., nastojalo se kretati prema LNG izvozima od alternativnih dobavljača, posebice iz Katara, Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Ulaže se u plinovod koji bi iz Azerbajdžana preko Turske dovodio plin s Kaspijskog jezera, a u tu priču se može uključiti i Iran kao zemlja s drugom najvećom zalihom prirodnog plina na svijetu. Posebice tu taktiku prihvaćaju srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, koje nastoje što manje posla obavljati s Rusijom.
Poljska i Litva su se okrenule LNG dobavljačima i zanemarili plinovode, što je dovelo do milijarde gubitaka za Gazprom, jer je ruska velika korporacija morala smanjiti cijenu ruskog plina za 23 posto. Dvije trećine poljskog plina ovisi o uvozu, ali je unatoč činjenici što je LNG znatno skuplji u ovoj fazi, Varšava najavila da neće produžiti ugovor s Gazpromom nakon što on istekne 2022. Gazprom je na to izdao priopćenje za tisak gdje je naglasio da su Gazprom i Poljska uvijek našli kompromis, još otkako je Poljska počela uvoziti plin iz Rusije 1948.
Pronalazak alternativnih dobavljača jest osnažilo europsku poziciju prema ruskom monopolu, ali nije u potpunosti izbacilo potrebu za ruskim plinom. Naime, u Europi postoji snažan otpor LNG terminalima, a potražnja za njima se penje vrlo sporo. Osim toga, cijene plina su pale u cijeloj Europi za više od 37 posto, te se sada ne isplati ulagati u LNG koji neće vratiti uloženi novac. Slično se događa i u hrvatskom slučaju. Nakon godina planiranja nastanka LNG terminala na Krku, sada se odustalo od tog plana upravo stoga što nije isplativ, te se razmatraju mogućnosti plutajućeg terminala.
Kontroverzan plan izgradnje Sjevernog toka 2 također nema odobravanje europske javnosti. Nikome nije pretjerano jasno zašto bi se gradio novi plinovod kada u Europi postoje skladišta strateških plinskih rezervi u vlasništvu Gazproma. S druge strane, mnogima nije jasno zašto se odgađa energetska poveznica sjevera i juga Europe, u čemu je ulogu imala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je inzistirala na okosnici Baltik-Jadran.
Naravno da je opcija terminala ukapljenog plina, iako skuplja i bez jamstva ekonomskog doprinosa, prioritet europskih prijestolnica zbog geopolitičkih razloga i sigurnosti. U svađi između europskih zemalja oko tih opcija najveću prednost ostvaruje upravo Gazprom. Ruski energetski div je izvezao u Europu plina 8 posto više 2015. od godine ranije, te sada drži rekordnu količinu od 158,56 bcm izvoza na Stari kontinent i to ponajviše u zemlje Zapadne Europe. Zanimljivo, bivše članice Varšavskog pakta uzele su tek 18 posto plina od te brojke. Razlog čuči u Njemačkoj. Rusija i Bruxelles su u stanju krajnje političke napetosti, ali unatoč tome zajednički njemačko-ruski energetski projekti ruše temeljne postavke europske energetske unije.
Sjeverni tok 2 će s godišnjim kapacitetom od 55 bcm donositi plin Njemačkoj i zapadnoeuropskim zemljama, te će zaobići tranzit kroz Ukrajinu, Poljsku i Češku, kojima će izostati dobiti od tranzita. Sjeverni tok 2 se sastoji od već djelotvornog Sjevernog toka koji je umrežen u pet postojećih njemačkih prijelaznih plinovoda (JAGAL, MIDAL, STEGAL, WEDAL i Hamburg-Rehden), a svima njima upravlja zajednička rusko-njemačka kompanija Gazprom-Wintershall. Ipak je i ta opcija rizična, s obzirom na strukturnu transformaciju energetskog tržišta u Njemačkoj, jer se Nijemci sve više orijentiraju prema od države subvencioniranoj obnovljivoj energiji i jeftinom ugljenu. To sa sobom donosi problem dodatnog plina kroz Sjeverni tok 2, koji Njemačkoj nije potreban.
Ovdje Njemačka vidi priliku u zajedničkom europskom energetskom tržištu. S jedne strane ruši postavku proturuski nastrojenog novog plana Europske komisije, a s druge strane koristi upravo prednosti tog plana da proda ruski plin Francuskoj i Nizozemskoj. Zbog toga je Berlin odlučio graditi različitu infrastrukturu zajedno s novim plinovodom, koja će imati koridore za dovoz ruskog plina iz Njemačke u druge zemlje. Tako se planira plinovod MEGAL koji iz Bavarske ide u Francusku, i koji donosi Francuskoj 44 posto kamata, dok će plinovod NEL poteći od sjeverozapadne Njemačke na plinska tržišta Nizozemske i Belgije, a možda i dalje. Ovaj plinovod daje Nizozemcima i Belgijancima 39 posto kamata. I MEGAL i NEL su vezani samo uz Sjeverni tok 2, što znači da su Nijemci, unatoč rezolutnosti proturuskog stava među europskim zemljama, prodali Zapadnoj Europi ruski plin.
Uzduž ovih plinovoda Gazprom gradi skladišta strateških plinskih rezervi. Zbog sigurnosni dobave, europski zakoni su zabranili da proizvođači plina ujedno kontroliraju prijevoz plina i infrastrukturu te skladišta. Međutim, Gazprom i proizvodi plin, i dovozi ga preko Sjevernog toka 2 i još ima skladišta. Očito je u Njemačkoj interes za ruskim plinom i suradnjom Berlina i Moskve toliko jak da su čak i eurobirokrati zatvorili oči.
Najveći gubitnici su zemlje istočne Europe. Zato je u ožujku ove godine skupina u kojoj su Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Mađarska poslala prosvjedno pismo Europskoj komisiji, u kojem su istakli da zapadnoeuropske vlade ne uviđaju partikularnost interesa pojedinih zemalja, a to pismo su poduprijele vlade Italije i Velike Britanije. Unatoč glasu tih dviju zemalja, nije nastao zapadnoeuropski blok zemalja koji bi zaustavio prodor Gazproma i ruskog plina na europsko tržište. Sada, kada London izlazi iz Unije, glas istočnih članica će biti još slabiji. Rusiju to ne zabrinjava previše. Ako uspije progurati Sjeverni tok 2, rusko-njemački savez mogao bi postati novi snažan geopolitički i energetski savez za budućnost Europe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
