Novi rat možda je upravo počeo: Izrael silovito bombardira Libanon, ali eskalacija njihove vojnike odvodi natrag u traumu i najteži poraz do sad - na "uklete brežuljke" južnog Libanona gdje za gerilske taktike Hezbollaha nema rješenja

Izraelski napadi u ponedjeljak ubili su više od 270 Libanonaca u najsmrtonosnijem bombardiranju još od rata između Izraela i Hezbollaha 2006. godine, dok je izraelska vojska upozorila stanovnike južnog i istočnog Libanona da evakuiraju svoje domove prije širenja zračne kampanje protiv Hezbollaha.

Kako se i strahovalo preko vikenda, sukob između Izraela i Hezbollaha je eskalirao i sad sve više izgleda da se pretvara u novi rat u koji će vjerojatno biti uvučen cijeli Libanon, a možda i šira regija.

Spomenimo pritom kako su do nedavno stručnjaci uglavnom smatrali da bi svaki budući rat između Izraela i Hezbollaha izgledao slično kao onaj iz 2006. godine - ali daleko gore. Sad je upravo taj scenarij na pomolu, gotovo dva desetljeća kasnije. Podsjetimo, rat iz 2006. nije završio jasnim pobjednikom, no ipak je to bio trijumf Hezbollaha i najteži ishod po Izrael u povijesti njegovih ratovanja.

Kratki podsjetnik - Libanonski rat 2006. godine, također poznat i kao Srpanjski rat, bio je 34-dnevni oružani sukob između Hezbollahovih snaga i Izraelskih obrambenih snaga (IDF), koji se odvijao u Libanonu, sjevernom Izraelu i na Golanskoj visoravni. Sukob je započeo 12. srpnja 2006. i trajao do 14. kolovoza 2006., kada je na snagu stupilo primirje posredovano od strane Ujedinjenih naroda. Zbog značajne iranske vojne potpore Hezbollahu tijekom rata, neki smatraju ovaj sukob prvim krugom sukoba između Irana i Izraela, umjesto nastavkom arapsko-izraelskog sukoba.

Rat je započeo Hezbollahovom prekograničnom akcijom, tijekom koje su borci Hezbollaha izveli napad na izraelsku vojnu patrolu, pri čemu su poginula tri izraelska vojnika, a dvojica su zarobljena i odvedena u Libanon. Hezbollah je zahtijevao oslobađanje libanonskih zatvorenika u izraelskim zatvorima u zamjenu za vojnike. Izrael je odbio i odgovorio zračnim napadima i artiljerijskom vatrom na ciljeve u Libanonu, uključujući bejrutski aerodrom. Hezbollah je zatim ispalio rakete na sjever Izraela te se sukobio s izraelskom vojskom koristeći gerilske taktike.

Sukob je rezultirao smrću do 1300 libanonskih civila, dok je na izraelskoj strani poginulo 165 ljudi. Veliki dio civilne infrastrukture u Libanonu bio je uništen, a više od milijun Libanonaca i do 500.000 Izraelaca bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je 11. kolovoza 2006. godine Rezoluciju 1701, koja je pozvala na prekid neprijateljstava, razoružanje Hezbollaha, povlačenje IDF-a iz Libanona i raspoređivanje libanonske vojske i proširene misije UNIFIL-a na jugu Libanona. Unatoč rezoluciji, libanonska Vlada nikada nije ni pokušala razoružati Hezbollah, a ni UNIFIL nije poduzeo korake u tom smjeru. Izraelski vojnici su se povukli iz Libanona 1. listopada 2006., dok su posmrtni ostaci dvojice zarobljenih izraelskih vojnika vraćeni 16. srpnja 2008. godine kao dio razmjene zatvorenika.

Izraelska odluka da pokrene kopnenu ofenzivu 2006. kako bi postigli ono što zračne snage nisu uspjele, donesena je s oklijevanjem i neorganiziranošću. Iako je IDF tijekom druge faze sukoba izvodio zračne napade na južni Libanon, izraelsko vojno vodstvo nije bilo sigurno kada i gdje, pa čak ni hoće li rasporediti svoje kopnene jedinice.

Dio neodlučnosti oko raspoređivanja velikih kopnenih snaga bio je posljedica tvrdnji izraelskog zrakoplovstva (IAF) da bi moglo postići pobjedu iz zraka—uz obećanje da će uspjeti u "samo jednom danu".

Visoki izraelski časnici nastavili su uvjeravati svoje medijske kontakte da je vrijeme ofenzive strogo čuvana tajna, dok zapravo ni oni sami nisu znali kakav je plan.

Tadašnji premijer Ehud Olmert donio je političku odluku: rasporediti punu snagu IDF-a kako bi porazio Hezbollah, dok su njegovi najviši suradnici signalizirali izraelsku spremnost za prihvaćanje primirja i raspoređivanje međunarodnih snaga. Olmert je odlučio da Izrael neće pokazati svoje prave namjere—prihvatit će raspoređivanje snaga Ujedinjenih naroda, ali tek kao krajnju opciju.

Izraelske pričuvne snage pozvane su na frontu 21. srpnja. Ovo iznenadno mobiliziranje dovelo je do neorganiziranog rasporeda tih snaga. Olmertova odluka o mobilizaciji također je iznenadila ključne visoke časnike, koji su obično prvi obaviješteni.

Poziv pričuvnih snaga bio je jasan znak vojnim stratezima u Pentagonu, koji su aktivno pratili situaciju, da Izrael ne vodi rat uspješno. Nedostatak opreme, koherentnog plana bitke i manjak municije otežali su borbu. Mnoge jedinice stigle su na svoja sjeverna područja bez adekvatne podrške, uključujući hranu, streljivo, pa čak i vodu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.