Sporovi između Rusije i Bjelorusije porasli su posljednjih mjeseci, uzrokovani zastojem u prihvaćanju cijena energenata i negativnim posljedicama koje će to imati na bjelorusko gospodarstvo. Štoviše, Rusija će koristiti političke i propagandne alate za održavanje ovisnosti Bjelorusije. Bjeloruske vlasti imaju ograničene mogućnosti da se suprotstave takvim aktivnostima. Stoga se počelo ponovno licitirati ne bi li bilo bolje da se Bjelorusija jednostavno priključi Ruskoj Federaciji.
Cijena energenata je osovina sadašnjeg političkog spora između Bjelorusije i Rusije. To je tim više što su sektori goriva i energije temelj bjeloruske ekonomije (samo prerada nafte čini oko 16 posto BDP-a). Stoga, pozivajući se na odluku o stvaranju zajedničkog energetskog tržišta Euroazijske ekonomske unije (EEU), bjeloruske vlasti traže mogućnost kupnje plina i sirove nafte u skladu s tarifom za ruske entitete. Bjelorusija postavlja izjednačavanje tarife za prijenos plina za sve zemlje članice EEU s unutar-ruskom, te se zalaže za pravo na stvaranje tarifne politike koja će se prenijeti s nacionalne razine na Komisiju EEU.
Međutim, 2018. godine promjene na ruskom tržištu bile su nepovoljne za Bjelorusiju. Najvažniji je bio "porezni manevar" koji se sastojao od postepenog ukidanja izvozne carine na sirovu naftu i naftne derivate (što se nije primjenjivalo na Bjelorusiju) i zamjenjivalo ga porezom na minerale koji je uključen u cijenu nafte i naftnih derivata. To će Bjelorusiju stajati do 10 milijardi dolara do 2025., što je prisililo vlasti u Minsku da podnesu zahtjev za naknadu od Rusije. Promjena će također smanjiti potporu Rusije Bjelorusiji, koju Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje na gotovo 10 milijardi dolara godišnje (šestina BDP-a Bjelorusije 2018. godine).
Štoviše, 2018. godine nije postignut sporazum o ruskom kreditu za refinanciranje inozemnih dugova u Bjelorusiji. Sredinom 2018. dug Bjelorusije prema Rusiji iznosio je 6,3 milijarde dolara, pri čemu su devizne rezerve iznosile 6,8 milijardi dolara. Spor oko zajedničke granice također nije riješen. U 2016. godini ruske granične službe zaustavile su prolazak građana trećih zemalja putem cestovnih prijelaza s Bjelorusijom, što ukazuje da niti jedan od njih nema međunarodni status. U 2017. godini, u vezi s provedbom bezviznog režima Bjelorusije, za građane više od 80 zemalja koji prelaze granicu na zračnoj luci Minsk-2 Rusija je uvela granične kontrole za osobe koje lete iz ove zemlje. Ruske akcije smanjile su privlačnost Bjelorusije kao države za tranzit robe i osoba. Situacija bi se mogla riješiti sporazumom o uzajamnom priznavanju viza. No, 13. prosinca 2018. Bjelorusija je odbila potpisati taj sporazum, vjerojatno zbog neuspjeha u postizanju dogovora o cijeni ugljikovodika.
Za Rusiju je čuvanje utjecaja u Bjelorusiji od presudne važnosti zbog ideoloških i vojnih razloga. Rusija se boji "revolucije boja" u ovoj zemlji i strepi od pro-zapadne promjene u svojoj vanjskoj politici. Istodobno, ruske vlasti koriste jačanje Istočnog krila NATO-a kako bi obnovile zahtjeve za raspoređivanje vojnih baza na području Bjelorusije. U prosincu 2018. ruski premijer Dmitrij Medvedev objavio je da će održavanje preferencijalnih cijena ugljikovodika za Bjelorusiju ovisiti o pristanku njezinih vlasti da produbi integraciju. Predložio je usvajanje jedinstvene valute, uspostavu jedinstvenog izdavačkog centra i stvaranje zajedničke carinske službe i zajedničkog suda i računovodstvene komore sukladno člancima 4, 13, 22, 29 i 50-56 Ugovora za stvaranje Savezne države Rusije i Bjelorusije iz 1999. godine. Prijedlog se također može promatrati kao pokušaj da se izbjegne plaćanje naknade koju si, prema ruskom ministru financija Antonu Siluanovu, Rusija ne može priuštiti.
Dok se u bliskoj budućnosti Rusija i Bjelorusija mogu dogovoriti o trošarinskoj ili carinskoj politici, teško je očekivati brzo usvajanje jedinstvene valute ili uspostavu institucija Unije. Štoviše, iako je cilj Medvedeva povećati kontrolu nad Bjelorusijom, produbljivanje integracije u ovoj fazi ne može se iskoristiti za uvođenje institucije predsjednika Unije, budući da Ugovor to ne predviđa. Ako Bjelorusija želi izbjeći ruske prijedloge i povećati suradnju s EU i NATO-om, Rusija će koristiti druge alate pritisaka, kao što su blokade na uvoz proizvodnih dobara, posebno poljoprivrednih i strojeva. Međutim, malo je vjerojatno da će Rusija pokušati primijeniti rješenje koje bi bilo vojno, politički i ekonomski skupo. Štoviše, takve bi radnje izložile Rusku Federaciju daljnjim međunarodnim sankcijama, a upitno je uopće koliko bi Minsk htio produbiti vezu sa Zapadom.
Bjeloruske su vlasti negativno reagirale na ruski prijedlog za produbljivanje integracije. Iako je predsjednik Aleksandr Lukašenko prvobitno pristao na uvođenje jedinstvene valute, naglasio je da to ne bi trebala biti ruska rublja, te da obje zemlje trebaju imati pravo na izdavanje valute, što je za Rusiju neprihvatljivo. Teškoće s bjeloruske strane također se mogu očekivati u pitanjima vezanim za izgradnju institucija Unije. Bjeloruske vlasti računaju da će Rusija zadržati negativan stav o naknadi (koja nije uključena u nacrt proračuna za 2019. godinu), a trošarina je smanjena kako bi se održale cijene goriva. Istodobno, u zamjenu za niže cijene nafte i plina, mogu odlučiti prodati većinski paket dionica u obrambenim tvrtkama kao što je tvornica traktora u Minsku, proizvodeći pokretne lansirne transportere za S-400 (NATO: SA-10C) i Iskander (SS-26 Stone) sustave ili rafinerije. Ne treba očekivati da će Bjelorusija pristati na raspoređivanje ruske vojne baze na svom području. Usvajanje takvog prijedloga značilo bi da bjeloruske vlasti gube svoj unutarnji i međunarodni položaj, a u ekstremnim slučajevima čak mogu dovesti do gubitka suvereniteta.
Istodobno, Bjelorusija će sve više naglašavati svoju ulogu neutralne države i mjesta za mirovne pregovore. Već je Lukašenko izrazio želju za održavanje konferencije u Minsku posvećene 10. godišnjici uspostave Istočnog partnerstva. Štoviše, skupina za strukturne reforme osnovana je u vladi Bjelorusije čiji rad će pomagati stručnjaci Svjetske banke. Stoga se može očekivati da će Bjelorusija ponovno tražiti zajam od MMF-a. Međutim, predsjednički i parlamentarni izbori zakazani za 2020. ograničit će uvođenje reformi. Do tada će bjeloruske vlasti izbjeći velike ekonomske promjene koje bi mogle dovesti do veće nezaposlenosti ili viših cijena, iz straha od socijalnog nezadovoljstva.
S obzirom na stupanj ovisnosti o Rusiji, Bjelorusija ima ograničenu sposobnost samostalnog oblikovanja svoje vanjske politike. To je tim više zato što Rusija ima instrumente pritiska, kao što su cijena ugljikovodika i mogućnost odgode otplate kredita ili produženje daljnjeg kredita. Međutim, politički i gospodarski sporovi između tih zemalja neće utjecati na njihovu vojnu suradnju. Ekonomska reforma mogla bi biti sredstvo za smanjenje ovisnosti Bjelorusije o Rusiji. Međutim, bjeloruske se vlasti boje takvog scenarija, zbog čega ih mogu provoditi samo ad hoc i u malom opsegu. Uz poduzimanje koraka za jačanje nacionalnog identiteta Bjelorusa, primjerice povećanjem uloge bjeloruskog jezika u javnom prostoru ili provedbom reforme obrazovanja, unatoč ograničenjima u provođenju neovisne vanjske politike, Bjelorusija će biti zainteresirana za dobivanje kredita od MMF-a. Uspjeh u ovom području omogućio bi makrofinancijsku pomoć EU-a, carinske povlastice i možda veći pristup bjeloruskim proizvodima na tržišta EU-a. Međutim, pomoć EU-a ne bi trebala biti bezuvjetna. Posebno su poželjne promjene u pogledu ljudskih prava od strane bjeloruskih vlasti, kao što su ukidanje smrtne kazne (ili barem moratorij na njenu provedbu) i povećana transparentnost izbornih postupaka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
