Unošenje nuklearnog oružja u međunarodne odnose i diplomaciju svakako je jedna od najvažnijih karakteristika razvoja svijeta nakon Drugoga svjetskog rata. Na tim novim instrumentima sile i mogućeg masovnog uništenja, u doba hladnoratovskih napetosti, stvarani su odnosi koji su držali stalnu ravnotežu straha i uznemirenosti. U novim uvjetima globaliziranog svijeta 21. stoljeća, nuklearno oružje, iako nešto udaljenije iz glavnih tokova međunarodnih odnosa uz iznimke Sjeverne Koreje i Irana, ostaje ne toliko eksponirana, ali ipak stalna prijetnja svjetskom miru i snažno sredstvo zastrašivanja.
U doba posthladnoratovskih diplomatskih odnosa, nuklearno oružje nema na prvi pogled tako veliku važnost kao prije, ali je nemoguće tvrditi da se s njim ne računa bilo u obliku simbola, primata, sredstva za zastrašivanje, prijetnje, ucjene ili čak mogućeg diplomatskog instrumenta koji bi vodio pregovaranju. I nuklearne strategije, iako više nisu vezane isključivo uz dvije supersile i njihova dva bloka, također se i dalje razvijaju jer se i nuklearno oružje kvalitativno razvija, ali i broj nuklearno sposobnih država postao je veći.
Dapače, nuklearna diplomacija je ponovno snažno aktualna. Nakon 1960-ih trenutno je najveći rizik da bi se nuklearna oružja mogla opet koristiti. To jest, opet je opasno krenulo zveckanjem oružjem koje je unakazilo Hiroshimu i Nagasaki 1945. Trenutno se suočavamo s prenapregnutošću i polaganim povlačenjem SAD-a u globalnoj areni, Brexitom, izbjegličkim valom, nemirnim Bliskim istokom, islamističkim terorizmom, nebeskim kineskim globalnim ambicijama, sjevernokorejskim problemom, itd.
Samo devet država posjeduje nuklearna oružja: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Formalno skoro sve te države su proklamirale da će ih koristiti u isključivo defenzivne svrhe, ali to ne mora biti nužno tako. Npr. Pakistan bi bio spreman koristiti nuklearna oružja u mogućem ograničenom sukobu s Indijom oko Kašmira. Sjeverna Koreja je zbog svoje nuklearne proliferacije često tema dana svjetskih medija. Pjongjang želi koristiti nuklearna oružja kao sredstvo zastrašivanja Južne Koreje i SAD-a, ali osim čisto obrambenih svrha zaštite suvereniteta, Kim nastoji zaštititi svoj režim i ostvariti praktične ekonomske i energetske koristi od nuklearne diplomacije. Iako je slabo vjerojatno, SAD bi eventualno nuklearna oružja mogao koristiti da zada Rusiji jedan i konačni udarac koji bi onemogućio sposobnost Rusa da se brane od posljedične invazije. Takvi planovi u Washingtonu postoje i ne treba ih 100% odbaciti pogotovo zbog snažnog američkog vojno-industrijskog kompleksa.
No iznad svega ostalog, nuklearna oružja su važno diplomatsko i vojno sredstvo koje stvara vojnu ravnotežu koja ne postoji između konvencionalnih vojnih snaga. Tijekom Hladnog rata, Sovjeti su imali gigantske superiorne kopnene snage u istočnoj Europi spremne u svakom trenutku za ofenzivu na Zapad i stoga se NATO savez morao oslanjati na nuklearnu odmazdu kako bi sačuvao svoje države članice. Danas je situacija obrnuta i Rusija koristi nuklearno naoružanje kako bi sačuvala svoj suverenitet i unaprijedila svoj status supersile jer NATO ima ogromnu prednost u konvencionalnim oružanim trupama na ruskim granicama. Slična je pozicija Pakistana čiji vođe znaju da bi izgubili konvencionalni rat protiv Indijaca. New Delhi je objavio da će posegnuti za nuklearnim oružjem protiv Islamabada ako se ponovi neki sličan napad poput onoga u Mumbaiju 2008.
Uspoređujući promjene na planu nuklearnih odnosa stručnjaci tvrde da postoji nekoliko zaključaka odnosno konstatacija koje definiraju nuklearnu diplomaciju u 21. stoljeću:
1. Iako je završen Hladni rat i nestala je čvrsta konfrontacija neprijateljskih super sila nastavlja se i dalje proizvodnja nuklearnih oružja, radi se na njihovom stalnom usavršavanju, a posebno na pokušajima izgradnje sustava koji bi mogli djelovati kao svemirska obrana u slučaju napada.
2. Raspad socijalističkog bloka u istočnoj Europi i prelazak iz Hladnog rata u novi svjetski poredak kojeg su predvodile Sjedinjene Države nije zaustavio proliferaciju nuklearnog oružja. Može se čak konstatirati da je ona dobila nove poticaje u fazi kada nije bilo bipolarnog modela velikog konfrontiranja. Na raznim stranama tražili su se načini kako bi se što prije došlo u posjed ili pak proširilo vlastite arsenale nuklearnog oružja. Time su se sredstva za zaustavljanje utrke u naoružanju: Ugovor o neširenju nuklearnog oružja ili pak nekadašnje nastojanje za stvaranjem zone bez nuklearnog oružja stavljani u drugi plan. Isti procesi se nastavljaju zajedno s uzdizanjem Rusije i Kine.
3. Premda se radi o relativnim skromnim nuklearnim arsenalima, koja nisu toliko razorna poput arsenala Amerike i Rusije, velika je opasnost što se u procesu proliferacije nalaze zemlje koje imaju otvorene sporove sa svojim susjedima. To su Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja To svakako intenzivira neprijateljstva, a može voditi i naposljetku do upotrebe nuklearnog oružja.
4. Tehnološki razvoj i pojava novih oblika terorizma omogućavaju da se upravo od kraja Hladnog rata, a posebice od 11. rujna 2001. sve više računa s nedržavnim akterima kao što su terorističke organizacije koje u svojim koncepcijama nanošenja udara sigurno računaju i s mogućnosti da to učine sredstvima masovnog uništavanja, uključujući nuklearne bojeve glave. To doprinosi sve većim pritiscima na središta nuklearnih istraživanja, nestabilne zemlje s nuklearnim oružjem ili pak velike trgovce oružja da ustupe ta sredstva i omoguće realizaciju terorističkih ciljeva.
5. Velika i najmoćnija globalna supersila, SAD, za koju geostrateg Zbigniew Brzezinski upotrebljava kvalifikaciju "prva, jedina i posljednja", kroz čitavo razdoblje poslijeratnih međunarodnih odnosa trudila se da ostvari svoju superiornost i da na temelju atomskog, a kasnije i ukupnog nuklearnog vodstva realizira svoju vanjsku politiku. Raspadom Sovjetskog Saveza i stvaranjem vakuuma na vrhu nuklearnih odnosa, Amerika je danas u stanju dominirati na nuklearnom planu, bilo da se radi o ofenzivnim ili defenzivnim sredstvima. Američka vojna sila, ogroman državni proračun za vojsku u visini oko 600 milijardi USD, tehnološke mogućnosti i kontinuirana težnja za održavanjem primata u novim uvjetima ne nailazi na premca. Američka vodeća uloga na nuklearnom planu je česta tema debata i analitičari često upotrebljavaju na nezgrapnost nuklearnog oružja pa su se stoga Amerikanci posvetili razvoju drugih vrsta naoružanja kao što se hibridno i cyber ratovanje, hipersonična oružja i sl. Revitalizacija ruskog atomskog arsenala, rast prijetnje Sjeverne Koreje i opće protivljenje svjetske javnosti upotrebi nuklearnog oružja potkopavaju američku atomsku prednost.
6. Nekadašnje nuklearne strategije iz vremena Hladnog rata o atomskom monopolu ili duopolu, masovnoj odmazdi i potrebi stvaranja uvjeta za kontrolu oružja i nove uravnotežene odnose danas su daleka prošlost. Nuklearna strategija globalnog karaktera gotovo da postoji samo kod dvije ili maksimalno tri sile, dok su nuklearne strategije ostalih država manje-više regionalnog ili lokalnog karaktera i u njima se nastoji izraditi okvir za eventualno nuklearno djelovanje s malim snagama, na manjem prostoru i uz otvaranje manjih ciljeva. To naravno ne znači da treba podcijeniti prijetnju "malih" država.
No usprkos tome što više nema velikih nuklearnih strategija koje su koristile dvije velesile tijekom Hladnoga rata, nuklearno oružje nije izgubilo na svom značenju i danas je 2018. nuklearna diplomacija vrlo važna slično kao i 1978. Nuklearne bombe i nuklearni projektili su dio realpolitike. Zato u suvremenim međunarodnim odnosima, nuklearno oružje ostaje u strategijama devet zemalja koje ga posjeduju kao bitan sastojak njihove diplomacije i eventualni instrument koji bi mogao biti upotrijebljen na nekom kriznom žarištu. Premda je povijest pokazala užasne posljedice primjene atomskih bombi, iako postoji snažno protivljenje svjetske javnosti proliferaciji nuklearnih kapaciteta i njihovoj upotrebi u praksi, nuklearna oružja su tu i mogu biti upotrijebljena sutra ako centri moći tako odluče. A to je stvarnost od koje ne treba bježati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
