Rick Grenell, američki ambasador u Njemačkoj, koji je ujedno i privremeni šef američkih obavještajnih službi, nastoji nagovoriti vlasti u Berlinu da i dalje dozvole prisutnost američkog nuklearnog arsenala na prostoru Njemačke. Nije tajna da se Njemačka već neko vrijeme želi "riješiti" istih, no ne žele se zamjeriti Washingtonu. U isto vrijeme se pak oglasila Grenellova kolegica, američka ambasadorica u Poljskoj, Georgette Mosbacher, sugerirajući kako bi Poljska mogla preuzeti nuklearne bombe ako Njemačka odustane od istih.
"Ukoliko Njemačka odluči smanjiti svoje nuklearne kapacitete i time oslabiti NATO, možda bi Poljska - koja plaća svoj udio u NATO alijansi, shvaća rizike i nalazi se na istočnom krilu NATO-a -mogla preuzeti nuklearne kapacitete", istaknula je Mosbacher u poruci koju je objavila na Twitteru.
Zna li Mosbacher nešto što javnost ne zna? Je li Poljska zaista voljna preuzeti američke nuklearne bombe? Službenog komentara po tom pitanju nema, no ne treba posebno ni napominjati kako bi to stvorilo jako napetu situaciju između Rusije i NATO-a, nešto nalik na Kubansku raketnu krizu iz 1962. kada je tadašnji SSSR prebacio svoje nuklearne rakete na Kubu reagirajući na NATO postavljanje nuklearnih raketa u Tursku.
Jedan trend se jasno osjeća već godinama - koliko god NATO često i iznova potvrđuje svoju "predanost zaštiti svih članica", pojedine istočnoeuropske NATO članice kontinuirano traže još: još oružja, još američkih trupa, još vojnih vježbi... Postavlja se pitanje - što bi ih zadovoljilo? Možda zaista jedino nuklearni arsenal.
O tome što bi to značilo za sigurnosnu situaciju na istoku Europe nešto kasnije, prvo moramo razjasniti zašto zemlje poput Poljske, Estonije, Rumunjske žele jačati svoju obranu i zašto se toliko boje Rusije? Nekoliko je razloga. Neki su razumljivi, neki donekle upitni. Prije svega tu je historijska komponenta - jedna Poljska ima veliki antagonizam prema Rusiji zbog uspomena na sovjetsku okupaciju (nakon pakta Molotov-Ribbentrop) i kasnije bivanja u sovjetskoj sferi utjecaja. Dakako, antagonizmi su stariji, iz 20. stoljeća, ali isti najčešće "kroje" aktualnu klimu. Činjenica da je Rusija većinski pravoslavna, a Poljska većinski katolička zemlja također igra ulogu. No, cijela aktualna priča oko "ruske prijetnje" eskalirala je nakon Ukrajinske krize 2014. kada je dio Ukrajine, poluotok Krim, pripojen Ruskoj Federaciji.
Oko toga je li se Krim "vratio" Rusiji ili je "anektiran" i danas se vodi oštra debata. Činjenica jest da su ruske snage ("mali zeleni") s uniformama bez oznake preuzele kontrolu nad poluotokom nakon što je u Kijevu izveden državni udar. No, isto tako je i činjenica da je Krim kasnije prešao u sastav Ruske Federacije na temelju referenduma te da se 96,77% glasača izjasnilo da želi biti dio Rusije, a ne Ukrajine (izlaznost na referendumu bila je 83%). Legalnost referenduma se svakako može dovesti u pitanje, ali ne i volju tamošnjeg naroda.
Je li Krim bio epizoda "ruske agresije" ili pak "ruske reakcije" na državni udar u Kijevu? Ovisi koga se pita. Za poljske vlasti to je bez dvojbe primjer ruske agresije, štoviše, početak "nove sezone" ruske agresije.
Jasno, nikome u ruskoj blizini nije bilo "svejedno" kada su se ruski vojnici pojavili na Krimu (a vjerojatno i na istoku Ukrajine), čak i tradicionalni ruski partner, Aleksandar Lukašenko, kritizirao je Moskvu. S druge strane upravo je on na inauguraciji bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, kada su ga ukrajinski novinari na ulici pitali "čiji je Krim", odgovorio: "Koliko je Ukrajinaca poginulo za vrijeme ruskog zauzimanja Krima? Niti jedan. Koliko je pucnjeva ispaljeno? Niti jedan. To znači da ste u tišini prihvatili kako Krim nije više vaš. Ako pak smatrate da je vaš, onda idite ga vratiti, idite ginuti za taj komad vaše zemlje".
Teško je zadnjih 6 godina nazvati periodom "ruske agresije", jer da bismo ga tako zvali potrebna bi bila i konkretna "agresija". Ni ruski vojni angažman u Siriji ne može se ubrojiti jer Rusija se tamo od 2015. godine nalazi na direktan poziv sirijskih vlasti.
Ipak, mnogima na istoku Europe to malo znači. Rusija za njih predstavlja permanentnu prijetnju i vide je kao agresora koji će se prije ili kasnije pokrenuti i krenuti prema njima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
