Posljednje vrijeme diljem Europe svjedočimo velikom broju NATO vojnih vježbi. Osim što služe kao prikaz svojevrsnog jedinstva unutar ovog euro-atlantskog saveza, redoviti cilj ovih vježbi je ponajprije poboljšanje komunikacije između različitih vojski i razvijanje njihove međusobne suradnje tijekom planiranja i izvršavanja vojnih zadaća.
A to ‘poboljšanje komunikacije i razvijanje suradnje’ u multinacionalnom, dakle multijezičnom, okruženju obično ne znači prilagođavanje jedni drugima već znači slušati samo jedan zapovjedni jezik i naredbe koje dolaze iz jednog stožera.
Doduše u multijezičnom okruženju zajednički jezik je prijeko potreban jer kako bi se drugačije tijekom vojnih vježbi po Litvi mogli razumjeti Portugalac, Slovenac i Norvežanin. Međutim, povijest nam je pokazala kako multijezično, dakle multietničko okruženje u kojem dominira samo jedna nacija, ima svoju negativnu stranu koja prijeti da vremenom uruši cijeli savez iznutra.
Većina današnjih oružanih snaga po svijetu upravo i jesu multietničke, dakle sastavljene od ljudi različitih rasa i kultura koji često govore različitim jezicima ili narječjima (‘multietnički’ u principu i znači ‘multijezični’ jer ono što u najčešćem slučaju razlikuje jednu naciju od druge jest jezik). Najveće oružane snage svijeta su multietničke, poput vojske SAD-a, Kine, Indije ili Ruske Federacije, ali i nekih vojski drugih zemalja kao što su Švicarska, Južna Afrika, Kanada, Velika Britanija, Belgija, Rumunjska itd. Vrhunac multietnicizma svakako utjelovljuje NATO savez koji okuplja 28 različitih vojski s minimalno toliko naroda i jezika. Ali samo su dva službena: engleski i francuski.
Multietničke oružane snage su postojale još od antičkih vremena od vojski drevnih carstava Bliskog istoka, preko Rimskog i Mongolskog, sve do Osmanskog i sl. Njihove su oružane snage bili pravi konglomerati raznih etničkih, vjerskih ili rasnih skupina. Doduše, bilo je slučajeva gdje su određene vojske uspijevale ostati jednoetničke, kao što je primjer Japana, ali takvi su slučajevi rijetkost.
Neposredni razlog pojave multietničkih vojski je najčešće bila činjenica kako je prilikom osvajačkih pohoda velik broj ljudi pokorenih zemalja morao služiti upravo onima koji su ih pokorili. Dakle, uvijek je postajala stalna potreba za novim ljudstvom kako bi se nadomjestili gubitci koje bi vojska, tj. društvo izgubili u ratu (i pošastima koje su redovito pratile ratove) zbog čega su elite, koje su vodile društvo, zahtijevale neprestano širenje kruga vojnih novaka.
U ranim fazama razvoja gradova-država poput Rima, lokalne su vojske najprije bile sastavljene od ‘vojnika građana’, a da bi postepenim jačanjem počeli privlačili ljude iz okolice i imigrante koje bi potom uključivali u svoje borbene redove. U kasnijim fazama razvoja države, prljave poslove ratovanja i širenja teritorija više ne bi obavljali osnivači, već pokoreni narodi i plaćenici koji bi bivali često angažirani kako bi zaštitili državu, njezine interese i njezine granice. U tome se možda i krije jedan od razloga pada Zapadnog Rimskog Carstva koje je u kasnijoj fazi bilo društvo sastavljeno od nebrojenih etničkih skupina.
Jedan od najzanimljivijih sindroma unutar multietničkih vojski je svakako sindrom naroda sa 'posebnim ratničkim sposobnostima'. To se pojavljuje kada vojna uloga određene etničke skupine unutar određenog društva postane neproporcionalna njegovoj civilnoj ulozi u društvu ili njegovom postotku u ukupnom stanovništvu, pa su tako neke etničke skupine odigrale vojne uloge koje daleko premašuju njihovu društveno-političku snagu unutar države, poput Kozaka u ruskoj carskoj vojsci, Indijanaca u američkoj, Gurki u britanskoj vojsci ili Srba u austro-ugarskoj vojsci.
Na taj je način od čitavih naroda stvaran sindrom 'ratničkih naroda' i 'vjernih ratnika' sa 'posebnim ratničkim kvalitetama' koje bi državne elite, dakako, koristile do krajnjih granica. Nažalost, po završetku svoje uloge ‘posebnih ratnika’ taj bi narod nerijetko bivao odbačen i šikaniran, čak i eliminiran ili proganjan od strane matičnih država.
Na primjeru američkih Indijanca možemo vidjeti kako članovi pobijeđene etničke skupine postaju integralni dio upravo onih oružanih snaga koje su ih i pobijedile (identična je situacija sve do 19. stoljeća bila i u Habsburškoj vojsci gdje su sve narodne skupine, osim njemačke elite, u stvari bile - poražene i podređene skupine).
Indijanski utisak na Amerikance i ostavština njihovog tzv. 'indijanskog načina ratovanja', kao i pretjeran naglasak Amerikanaca prema Indijancima kao o narodu sa tobožnjim 'ratničkim kvalitetama' (upravo identičan slučaj sa maloprije spomenutim britanskim Gurkama ili habsburškim graničarima Srbima, Hrvatima i Slovencima) je utjecalo na to da ih je američka vojska previše i pretjerano iskorištavala kao vojnike.
U mnogim bitkama, osobito u dva svjetska rata, Indijanci su bili slati na iznimno opasne zadatke zbog tih svojih navodnih ‘posebnih ratničkih sposobnosti’, međutim to je često puta završavalo s fatalnim posljedicama.
U stvarnosti, Indijanci kao i svi drugi ljudi, nisu bili nikakvi 'Übermensch', niti su imali 'posebne ratničke vještine' (osim sposobnosti komunikacije na svojem izvornom jeziku, poput jezika Navajo Indijanaca za koje Japanci nisu imali tumače ni prevoditelje, ali to nema veze sa tobožnjom 'ratničkom naravi' već samo s jezičnom posebnosti) i takav ih je iluzoran stav stajao mnogih života.
Mnogi su narodi kroz povijest nasjedali na kojekava laskanja o svojem nebeskom poslanju, o sebi kao predziđu, o sebi kao braniteljima civilizacije, vjere, rase ili čega već ne, ali u konačnici to je bila samo laž zbog koje su ponajprije oni stradavali, dok se onaj, koji im je laži plasirao, razvijao i širio.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
