Početkom lipnja u Beču se održao 169. sastanak Organizacije izvoznika nafte (OPEC) pod predsjedavanjem dr. Mohameda Bin Saleha al-Sade, ministra energije i industrije Katara. Protokolarno otvaranje konferencije uvrstilo je čestitku Halidu all-Falihu, novom ministru energetike, industrije i mineralnih resursa Saudijske Arabije, a ujedno je dana zahvala na dva desetljeća rada Aliju Naimiju iz te pustinjske kraljevine koja je OPEC stvorila kao svojevrstan kartel saudijske naftne politike.
Na sastanku su sudjelovali predstavnici Iraka i Libije, prihvaćen je ulazak Gabona u organizaciju, te su prihvaćeni zaključci konferencije o klimatskim promjenama u Parizu. Konferencija je zaključila da je svjetska potražnja za naftom, nakon dosezanja vrha u 2015., u ovoj godini doživjela pad i iznosi 740 tisuća barela dnevno. Sirova nafta bi ove godine mogla dosegnuti najviše 1,2 milijuna barela dnevno, što se smatra pozitivnim rastom s obzirom na gospodarske izazove i razvoje.
Od posljednjeg sastanka u prosincu 2015. cijena sirove nafte povećala se za više od 80 posto, što je znak da se tržište kreće kroz proces uravnoteženja. Ipak, vrlo je malo ulaganja u naftnu industriju. Naglašena je koordinacija zemalja članica i poveznice s proizvođačima koji nisu u OPEC-u kako bi se osigurala tržišna stabilnost na globalnom naftnom tržištu kao i učinkovita ponuda zemljama uvoznicama nafte. Konferencija je imenovala i novog glavnog tajnika OPEC-a Mohameda Sanusija Barkinda iz Nigerije, na period od tri godine počevši od ovog kolovoza. Time se još jednom potvrđuje interes prema ovoj afričkoj zemlji, jednoj od najvećih izvoznika nafte.
U konstelaciji snaga u OPEC-u dolazilo je do latentnih sukoba Irana i Saudijske Arabije. Ovaj je skup prošao u pozitivnoj atmosferi i općenito optimizmu oko početnog oporavka naftnog tržišta, nakon što su cijene porasle više od 50 dolara za barel, prvi puta u nekoliko mjeseci. Nakon godina svađe, Iran i Saudijska Arabija su se složili i oko izbora nigerijskog Glavnog tajnika. Ipak, nije došlo do dogovora oko kvota proizvodnje nafte koje bi trebale povećati cijenu nafte, što označava da su napetosti između Rijada i Teherana i dalje dovoljno velike da se mogu tumačiti naftnim ratovima.
Iranski ministar nafte Bižan Namdar Zangeneh izjavio je prilikom odlaska u Beč da Iran trenutačno proizvodi više od 3,8 milijuna barela nafte dnevno te da je u svibnju izveo dva milijuna i 23 tisuća barela dnevno, što znači da se Iran vratio na proizvodne i izvozne razine iz studenog 2011 . Zangeneh je poručio da Iran nastoji povećati svoj izvoz sirove nafte na temelju razgovora s međunarodnim naftnim kompanijama, te greenfield i brownfield proizvodnjama. Međutim, zaustavlja ga OPEC-ova odluka o ograničenjima proizvodnje i izvoza, za koju su Iranci sigurni da se neće mijenjati u skorije vrijeme. No, s otvaranjem Irana svjetskom tržištu, pitanje je do kada će OPEC moći odbijati ovaj iranski prijedlog.
Takav bi scenarij bio najgori udarac za Rijad. U veljači, kada su cijene nafte pale na 30 dolara po barelu, saudijski dužnosnici su putovali u Rusiju, Venezuelu i Katar kako bi raspravili mogućnosti zamrzavanja naftne proizvodnje dok se ne stabiliziraju proizvodne razine. Unatoč dva mjeseca pregovora, ništa nije postignuto. Saudijci su postali zabrinuti da bi zamrzavanje proizvodnje omogućilo Iranu da poveća svoj udio na svjetskim tržištima. Zauzvrat, Iran je odbio prihvatiti proizvodne kvote koje ga sprječavaju u povratku na izvozne razine prije sankcija, te smatra da je stav OPEC-a zapravo pokušaj Saudijske Arabije da spriječi iranski napredak.
Nakon implementacije sveobuhvatnog dogovora s Iranom (Bardžam) i skidanja sankcija s energetskog sektora, Teheran je objavio nakanu da se vrati na proizvodne i izvozne razine prije embarga postavljenog u ožujku 2012. Taj plan uključuje osvajanje tržišta izgubljenog tijekom godina sankcija. Zamrzavanje proizvodnje bi Iranu donijelo manje od milijun barela dnevno proizvedene nafte, što bi omogućilo da Saudijci namire potrebe tržišta. S obzirom da je upravo Rijad kriv za rušenje cijene nafte, Iranci smatraju da je ta odluka nepoštena. Saudijska Arabija je činom spuštanja cijene nafte htjela naštetiti američkim malim proizvođačima nafte iz naftonosnog škriljevca i osakatiti iransko gospodarstvo. No, s ratom u Jemenu, Rijad je došao na rub bankrota.
Iranci i Saudijci, zbog volatilnosti cijena nafte, odlučili su slijediti mnogobrojne bliskoistočne zemlje koje su diverzificirale svoja gospodarstva i smanjila ovisnost vladinih doprinosa od energetskog sektora odnosno izvoza nafte. Iranci nastoje potaknuti rast privatnog sektora i izvoz nenaftnih dobara. Slično sada radi i Saudijska Arabija koja je krajem lipnja objavila viziju razvoja zemlje do 2030., vrlo ambiciozan plan reformi koji treba smanjiti ovisnost o nafti Radi se o ponešto grozničavom potezu jer je saudijski državni proračun u deficitu od nevjerojatnih 98 milijardi dolara, pa je Rijad po prvi puta u 25 godina morao posuditi novac na međunarodnim tržištima u vrijednosti od deset milijardi dolara.
Agresivna politika Saudijske Arabije velikim je dijelom vezana uz taj deficit. Kralj Salman je na vrh države došao s novim političkim i sigurnosnim timom koji je u nepunih godinu dana doveo praktično do sloma dotadašnje stabilnosti pustinjske kraljevine. Namjera nove političke elite jest da se u potpunosti izokrene saudijska regionalna politika i iskoristi nedostatak moći u arapskom svijetu za vlastiti probitak. Nakon rušenja Sadama Huseina, Hosnija Mubaraka i Muamera Gadafija, Saudijcima smeta još samo Bašar al-Asad da bi mogli sebe imenovati spasiteljem arapskog svijeta i novim predvodnikom u tzv. protuterorističkim vojnim savezima.
U tim nastojanjima, Rijadu posebno na živce ide iranski utjecaj među Arapima, posebice među Iračanima, Sirijcima, Libanoncima, Sudancima. Kao jedan od načina zaustavljanja iranskog utjecaja, Saudijci koriste naftne igre, destabilizirajući naftno tržište i sprječavajući iranski gospodarski rast.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
