Prije devedeset i sedam godina u Petrogradu
U gradu na Nevi 25. oktobra 1917. po starom kalendaru ili (7. novembra po novom – odnosno Gregorijanskom kalendaru - koji se koristi u Zapadnoj Europi)- zbio se događaj koji je obilježio stoljeće i na izravan ili neizravan način utjecao na život i sudbinu cijelog vijeka i svih ljudi koji su u njemu rođeni. Nakon 25.oktobra uslijedilo je "Deset dana koji su potresli svijet"1 i više ništa i nikada nije i neće biti isto – ma kakvu ocjenu boljevičkog Oktobra iznosili njegovi pristalice i zaljubljenici ili pak ocrnjivači i neprijatelji.
I jednih i drugih bilo je na milijune i još uvijek se rađaju, stasaju i svrstavaju - čak i kad toga nisu ni sami svjesni ili kad ga se odriču – prema historijskoj vododjelnici, koju je stvorio Oktobar 1917.
"Mnogo je dana, mnogo godina, mnogo je strašnih bilo istina"2, u stoljeću o kojem se još uvijek ljutito prepiru, da li je bilo kratko ili dugo4 i u kojem se pokazala "banalnost zla"5 dotad neviđenih razmjera. Oktobar 1917. značio je prekretnicu u cijeloj dotadašnjoj historiji.
Prvi put su oni posljednji, oni u ritama i poderanihh cipela, žitelji podzemnih jazbina, radnici izmoždenih lica, izgladnjele žene iz predgrađa, izmučene porodima i neimaštinom, seljaci prozebli i desetkovani u rovovima Prvog svjetskog rata, iznijeli pobjedu:
pobjedu nad tiranijom, nad licemjerjem i nadutošću imućnih, nad imperijalističkom laži, nad ratom, koji se otegao u nedogled i izložio narode svijeta pogibijama i ogromnim patnjama.
Slično kao kod Valmyja6 u Francuskoj revoluciji, kao i u Pariškoj komuni, pobijedili su oni najbjedniji. Revolucionarni val proširio se cijelom Rusijom, a jedva nešto kasnije, cijelom Europom i cijelim svijetom.
Sve se to dogodilo na mjestu u kojom je, snažnom voljom imperatora Petra, sred močvarnog bespuća, na kostima silom dotjeranih seljaka i radnika bezhljebnika, prisiljenih na kuluk, na sjeveru ogromne zemlje, na hladnom Baltiku, na ušću Neve, nikao čudesan grad.
"Kao san minula su dva stoljeća..: Petrograd koji stoji na kraju svijeta, u baruštinama i pustarama, sanjao je o bezgraničnoj vlasti i slavi; kao u grozničavim vizijama promicali su dvorski prevaranti, ubojstva imperatora, trijumfi i krvava pogubljenja; nejake žene dobijale su polubožansku vlast7; u toplim zgužvanim posteljama rješavale su se sudbine naroda; dolazili su moćni momci snažnih ruku, crnih od zemlje i smjelo se peli prema tronu, da podijele vlast, ložnicu i bizantinsku raskoš.
S užasom su posmatrali susjedi te divlje prohtjeve ćudi. S tugom i strahom pratili su Rusi buncanje prijestolnice. Zemlja je hranila, ali nikad nije mogla da zasiti svojom krvlju petrogradske aveti.
Petrograd je živio bučno-hladnim, prezasićenim noćnim životom. Ljetnje noći s s blijedom fosfornom svjetlošću, ludačke i sladostrasne noći bez sna zimi, zeleni stolovi i šuštanje novca, muzika, iza prozora parovi koji se vrte u igri, objesne trojke, Cigani, dvoboji u osvitu zore, u zvižduki vjetra i oštrom zavijanju flaute – smotra trupa pred bizantijskim očima imperatora, koje izazivaju užas. – Tako je živio grad.
Još u doba Petra Velikog đak iz Troicke crkve, koja je i sada blizu Troickog mosta, ugledao je u mraku vješticu, mršavu nepočešljanu ženu, neobično se uplašio – i viknuo u krčmi: "Petrograd će opustjeti" - zbog toga je bio uhapšen, mučen u Tajnoj kancelariji i nemilosrdno šiban knutom. Tako se, mora biti od tada, počelo misliti da s Petrogradom nešto nije u redu. - Čas bi očevici gledali kako se ulicama Vasiljevskog Otoka vozio đavo u fijakeru. Čas bi se u ponoć, za vrijeme oluje i poplave, survao s granitnog postolja pa jahao na konju imperator od bakra. Čas bi se tajnom savjetniku, koji je prolazio u karucama, unosio u staklo i dosađivao mrtvac – umrli činovnik. Mnogo takvih priča kružilo je po gradu."8
A te je ratne i revolucionarne jeseni Petrograd bio grozničaviji, veseo do bezumlja, isprepadan nečuvenim događajima i zebnjom od budućnosti – više nego ikada ranije. Tjeskoba je brojne činovnike, carske oficire i šarenu gomilu dama, profitera, balerina, varalica, poznatih imena javnog i umjetničkog života, zbog nečuvenih događaja, koji su se odigrali u februaru i strepnji pred nejasnom budućnošću, nagonila i tiskala u zagrijane kafane s treštavom muzikom, vukla ih noću u lokale u kojima se prekomjerno bančilo, a danju u dućane, u kojima grozničavo kupovalo, da se rastjera strah od sutrašnjiice.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
