Ime Borisa Jeljcina opet je često spominjano ovih dana u Rusiji. U danima koji su prethodili summitu "Normandijske četvorke" obilježena je i 28. obljetnica službenog raspada Sovjetskog Saveza, a pitanje svih pitanja bilo je – je li Jeljcin tada olako prepustio Krim i Donbas Ukrajini?
Uz Jeljcinovo ime i djelo rutinski se vezuju pridjevi "olako, pijani, nepromišljeno, slabo", te se ovakvi sudovi donose bez dubljeg promišljanja. No, pokušajmo pažljivo analizirati što je to bilo tako slabo u svezi s Jeljcinom. Dobro nam je poznat široko rašireni stereotip o tome kako se Čehoslovačka raspala mirno, na bazi civiliziranog dogovora, a SFR Jugoslavija u divljačkim krvavim ratovima koji su zagadili ovaj prostor mržnjom i nesrećom.
Nema ničeg netočnog u tome, ali kada ste čuli kako se Sovjetski Savez raspao mirno i civilizirano? Vjerojatno nikada ili jako, jako rijetko. A raspao se mirno i civilizirano još prije Čehoslovačke. Razvod u SSSR-u u kojem je živjelo 300 milijuna ljudi različitih vjera i nacija, bio je dakako kompliciraniji od čehoslovačkog slučaja i potrajao je skoro tri godine. Umjesto na samo dvije, raspao se je na 18 neovisnih država. Bez ratova i bez izbjegličkih kolona. Predsjednik Rusije u vrijeme kada se to događalo bio je Boris Jeljcin. Uspješnijeg kriznog menadžera od njega teško da je bilo u 20. stoljeću.
Kada su se 8. studenog u bjeloruskom Belovježu sastali Jeljcin, ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk i lider Bjeloruskog vrhovnog sovjeta Stanislav Šuškevič, postigli su dogovor o prestanku postojanja Sovjetskog Saveza "kao subjekta međunarodnog prava i geopolitičke realnosti" i najavili uspostavljanje Zajednice neovisnih država. Oni su potpisali akt poznat kao "Belovješki sporazumi". Nekoliko mjeseci ranije tri baltičke sovjetske republike proglasile su neovisnost koju je Moskva priznala.
Dakle, je li Jeljcin mogao 1991. dobiti Krim i istočnu Ukrajinu? To su od njega uoči summita u Belovježu tražile delegacije iz Donjecka i Luganska. Nekoliko dana prije, točnije 1. prosinca, ogromna većina građana Ukrajine, oko 90% njih podržalo je na referendumu Kravčukov "Akt o neovisnosti" iz kolovoza. Zanimljivo je da je iste godine u ožujku održan prvi referendum na istu temu, a na njemu je većinski izražena volja birača za očuvanjem Sovjetskog Saveza.
Prema riječima Sergeja Filatova, bivšeg šefa Jeljcinove administracije, kada je u Ukrajini prošao referendum o suverenitetu i otcjepljenju povelo se pitanje objedinjavanja slavenskih država zbog čega su i potpisani Bjeloveški sporazumi. Bjelorusija jedina je republika uz Rusiju, koja nije najavila izlazak iz savezne države, dok su sve ostale provele referendume o tom pitanju.
"Imajte na umu da je sve vrijeme nad nama stajalo vrlo važno i teško pitanje – Ukrajina je imala atomsko oružje i rakete. Trebalo je na neki način ovu stvar preuzeti od Kijeva. Kada se postavilo pitanje prebacivanja nuklearnog oružja u Rusiju, ministar obrane Ukrajine, Konstantin Morozov bio je kategorički protiv toga", posvjedočio je Filatov.
Na primjedbe da je atomsko oružje u Ukrajini bilo beskorisno bez zapovjedničke kontrole iz sjedišta Strateških ratnih snaga u Moskvi, Filatov je naveo da je "sve to bilo podložno izmjenama", te da je prisustvo bilo kakvog atomskog oružja izvan Rusije bilo vrlo opasno.
U vezi s molbama ruskog stanovništva da ih se ne ostavi u Ukrajini, već da im se omogući da se i oni izjasne na lokalnim plebiscitima, Filatov navodi da Jeljcin jednostavno nije imao vremena za bavljenje Ukrajinom, jer mu je prioritet bilo preživljavanje Rusije i tamošnjeg naroda. Također, on je ocijenio da je prvi ukrajinski referendum iz ožujka bio "smiješan".
"Vidite, teoretsku odluku referenduma trebalo bi provesti u praksi, ali uvijek treba razmisliti s kojim silama se to treba učiniti. Imate li snage ili ne? Ukrajina sada nema snage vratiti Donjeck i Lugansk. Iako stvarno žele, ne mogu. Tako je bilo i tada", objasnio je Filatov.
Kada je riječ o Krimu, bivši Jeljcinov savjetnik Sergej Stankevič objasnio je da je Rusija 1991. ostavila Krim u Ukrajini zbog atomskog oružja. Prema njegovim riječima u jesen 1991. pred rukovodstvom Rusije bio je težak i očit izbor – inzistirati na preraspodjeli teritorija, uključujući silu, ili se usredotočiti na osiguranje prava ljudi koji žive na tim teritorijima?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
