Obuka ukrajinskih trupa ili kako žrtvovati mir tamo gdje ga još ima: Zašto bi Zagreb morao slijediti racionalniji put Beča i Budimpešte umjesto da strada zbog interesa koji uopće nisu europski

"Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom" - to je izreka koja se često pripisuje Vladku Mačeku iako neki ističu kako nije posve sigurno da je on autor iste (prema jednoj teoriji posudio ju je od Radića). Nije poznato ni je li izrečena baš 1940., ali to sad nije ni bitno. Ono što je bitno je da je ista konstatacija nije ostala zagubljena u vremenu, ona je relevantna danas više no ikad, odnosno u istoj mjeri kao što je i bila kad je i izrečena.

Rat na istoku je tragična pojava prema kojoj će se baš sve zemlje svijeta odrediti, a šansu za mir imaju samo one koje su još jučer krenule u borbu za svoju neutralnost. Iz ne tako davne povijesti 20. stoljeća znamo koliko je teško sačuvati neutralnost. Pod pritiskom vanjskih sila i unutarnjih oportunista neutralnost se nalazi pod žestokim udarom, mrvi se i gazi kao nešto krajnje nepoželjno iako je - ne trebaju nam ankete za to - upravo neutralnost ono što će uvijek birati većina građana.

Zašto bi obični građani, osim ako imaju nekih velikih osobnih ili ideoloških interesa, bili voljni u konačnici i ginuti za bilo koju sukobljenu stranu u Ukrajini? I nisu, ali možda nisu svjesni da ih se upravo u ovom trenutku već vuče za rukav i odvodi prema toj situaciji, ne nužno fizički prema fronti, bar ne za sad, ali se zato određenim potezima nastoji frontu dovesti njima.

Nalazimo se u fazi gdje će se neutralnost sve teže braniti jer su prve bitke već izgubljene. Dozvolilo se da se laže o neutralnosti, da se prikazuje kao svrstavanje, a neutralnost to nije. Sad je kasno za to i već vidimo kako militaristička opcija proziva nesvrstane tvrdeći kako oni to zapravo nisu. Takvo stanje vidljivo je od Generalne skupštine UN-a, gdje se suzdržani glas tretira kao "glas za Rusiju", pa do bilo kakve izjave koja nije vrlo precizno pro-ukrajinska.

Rat se više ne promatra s distance. Nije ovo više situacija gdje će se pričati o "legitimnim interesima" Houthija i Saudijaca, ili pak Izraelaca i Palestinaca. Sad se priča svodi na "ili si s nama ili si protiv nas". A tko su oni? Tko smo mi?

Rat je sasvim dovoljno promatrano stanje da se zna kako izaziva histeriju i euforiju kod nekih pojedinaca, no, imamo situaciju da su to često pojedinci koji imaju ambiciju druge kategorizirati kao topovsko meso.

Maček je bio u pravu. Postoje samo dva mjesta. Pod stolom ili za njim. Ukoliko se ne osjećate dovoljno snažno da se popnete gore onda je preporučljivo udružiti se s istomišljenicima kako bi zajedno mogli privući si stolicu, možda čak i na samo čelo stola.

I u toj poziciji smo već jednom bili. Ako itko na svijetu zna što znači naći se u poziciji da se mora birati između sile istoka i sile zapada onda smo to mi. U Hladnom ratu upravo je Jugoslavija bila jedan od ključnih aktera koji je pokazao da može i mora postojati treći put, nesvrstani put. I bio je to put koji je definitivno osiguravao mjesto za stolom.

Ali prošlost je prošlost, a sadašnjost je takva da ne ostavlja previše vremena za razmišljanja o tome što je bilo. Pitanje je što se može i mora učiniti sad. Ponovno je prijeko potreban treći blok, a za njega se tek treba izboriti. A ako je to u datom trenutku utopija, onda se treba boriti za ono što je esencijalno - mir.

Male zemlje mogu jako brzo izgubiti svoju sigurnost i mir. Dovoljno je nekoliko krivih poteza, a niz država - uključujući i Hrvatsku - upravo se sprema učiniti jedan takav. Riječ je o ideji da se na teritoriju europskih država obučava ukrajinska vojska. To je plan Europske unije. Cilj im je obučiti po 15.000 ukrajinskih vojnika u, kako navode, "raznim zemljama".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.