Otkako je ruska invazija na Ukrajinu započela prije tri tjedna, vjerojatno ste čuli izraz Ruski svijet (ili Russkii Mir). Lako je pomiješati ovaj koncept s nostalgijom za Sovjetskim Savezom, ali pojam — i koncept — prethodi Sovjetskom Savezu i stoljećima nosi oznaku političke filozofije i povijesti ukorijenjene u kršćanskom pravoslavlju. Zbog toga i postoji veliki pritisak na patrijarha Kirila. Zbog toga je značajno što se deklaracija koja osuđuje koncept Ruskog svijeta, s potpisnicima iz cijelog svijeta – među njima i nekim od najvažnijih živih pravoslavnih kršćanskih teologa – pojavila na web stranicama dvaju vodećih svjetskih centara za pravoslavno kršćanstvo, Volos Academy za teološke studije i Centra za pravoslavne kršćanske studije na Sveučilištu Fordham. Moskovska patrijaršija u biti je odgovorila putem osobne web stranice Aleksandra Šipkova, jednog od suradnika za medije. U priopćenju Šipkov odbacuje deklaraciju objavljenu na "grčkom portalu" kao "čisto politički dokument koji nema nikakve veze s pravim kršćanstvom".
To je samo najnovije rasplamsavanje sukoba unutar pravoslavnog kršćanskog svijeta oko njegovog odnosa prema liberalizmu i zapadnoj modernosti u širem smislu – i motivira veliki dio retorike o invaziji na Ukrajinu. Okršaj oko 'ruskog svijeta' posebno naglašava načine na koje se obje strane ovog sukoba oslanjaju na legitimne elemente pravoslavne kršćanske povijesti i teologije kako bi poduprle svoju poziciju. Štoviše, jasno je da dvije strane govore prvenstveno jedna drugoj, a ne zapadnom svijetu čije su vrijednosti i norme tobože u središtu ove rasprave, jer pozivaju na događaje, mislioce i prakse praktički nepoznate zapadnoj publici. Te stvari, u kombinaciji s općim nedostatkom znanja o istočnom kršćanstvu na Zapadu, zapadnim medijima i pojedincima olakšavaju ignoriranje ove debate i posljedično značajne vjerske dimenzije u srcu, ne samo sukoba u Ukrajini, već i rusku agresiju koja je bila velika (da ne spominjemo značajnu ulogu suvremenog istočnog kršćanstva u drugim geopolitičkim 'vrućim točkama' poput Sirije, Turske i Cipra). Brisanje istočnokršćanske prisutnosti u tim situacijama u zapadnim medijima i diskursu zamagljuje naše razumijevanje značajnih dijelova globalne slike i čini ravnu složenu i višedimenzionalnu sliku.
Međutim, puno gore od brisanja istočnog kršćanstva i njegove kulture je njegova potpuna poistovjećenost sa zapadnim kršćanstvom, bilo time što uopće ne priznaje razlike ili samo naglašavajući istočno kršćanstvo kroz priče njegovih zapadnih obraćenika (npr. zašto je problem to što Richard Gere je vjerojatno najpoznatiji budist kojeg možete imenovati osim Dalaj Lame; da ne spominjemo činjenicu da, u slučaju pravoslavlja, to često rezultira potpunim zanemarivanjem obraćenja zajednica poput onih u subsaharskoj Africi i Južnoj Koreji). Ovo spajanje zanemaruje vrlo stvarnu povijest osvajanja i okupacije koja se dogodila između zapadnog i istočnog kršćanstva, u kojem je Zapad gotovo uvijek bio agresor, što stoji kao jedan od temelja modernog istočnokršćanskog identiteta. Na primjer, pljačka Carigrada 1204. godine od strane križara, tako ključna u samorazumijevanju pravoslavnih kršćana, praktički je nepoznata na Zapadu. Ujedno se ne zna da su isti barbari do temelja opljačkali Zadar dvije godine prije, o čemu Zapad također nema pojma. Ipak, to je temelj obrane patrijarha Kirila oko ruske agresije u Ukrajini, čak i kada zapadnim ušima zvuči kao standardni konzervativni kršćanski način reagiranja. Također stoji u središtu progresivnijih pravoslavnih kršćanskih razgovora, na primjer oko kolonijalizma kao paradigme za razgovor o istočnom kršćanskom iskustvu.
Poistovjećivanje sa zapadnim kršćanstvom također utišava tekuće i snažne rasprave unutar istočnog kršćanstva o Zapadu koji je, kao što je gore rečeno, u središtu tolikog suvremenog geopolitičkog sukoba: ako je cijelo kršćanstvo zapadno u stvarnosti ili porijeklu, zašto bi bilo kojoj kršćanskoj skupini bilo potrebno pregovarati o svom odnosu sa Zapadom? Ako se sukobi unutar istočnog kršćanstva čuju samo u glasovima i iskustvima njegovih zapadnjačkih obraćenika (glasovima i iskustvima bez specifičnih povijesnih i generacijskih trauma koje prožimaju mnoge istočnokršćanske kulture), zašto se njegove rasprave razlikuju od onih na zapadu? Zapravo, istočno kršćanstvo (i kultura iz koje proizlazi i proizvodi) je jednako različito na mnogo načina kao što je islamska ili konfucijanska civilizacija od Zapada. Ima svoju povijest, sjećanje, vrijednosti i običaje, koji su svi različiti od zapadnog kršćanstva, unatoč zajedničkom izvoru.
I kao što nedavni događaji u Rusiji ističu, istočno kršćanstvo i njegova posebnost više se ne mogu zanemariti. Godinama su dva čelnika Ruske pravoslavne crkve s kojima se papa Franjo susreo putem videokonferencije 16. ožujka — Kiril, patrijarh moskovski i cijele Rusije, i mitropolit Hilarion, glavni ekumenski službenik Crkve — radili na tome da podrže napore Vladimira Putina za stvaranjem Ruskog svijeta. Nedavno je Kiril bogohulno blagoslovio agresivni rat svetim ikonama. Ovaj sramotni poduhvat sada je otvoreno odbacilo oko pet stotina pravoslavnih učenjaka diljem istočnog kršćanskog svijeta, u Deklaraciji o učenju 'ruskog svijeta'.
Deklaracija nedvosmisleno osuđuje ideologiju 'ruskog svijeta' kao 'oblik vjerskog fundamentalizma' koji je 'totalitarnog karaktera'. Pravoslavni vjernici koji zastupaju ovu ideologiju prestaju biti članovi 'Crkve Evanđelja Isusa Krista, Apostola, Nicejsko-Carigradskog vjerovanja, Ekumenskih sabora i otaca Crkve'. Jednom riječju, 'ruski svijet' je 'hereza' i iz te 'podle i neobranjive' hereze proizašle su 'sramotne radnje ruske vlade u pokretanju rata u Ukrajini uz naklonost Ruske pravoslavne crkve'. Deklaracija nastavlja 'osuditi . . . i odbaciti' šest pseudo-teoloških aspekata ideologije 'ruskog svijeta':
Prvo, potpisnici žale 'svako učenje koje nastoji zamijeniti Kraljevstvo Božje, koje je Krist proglasio i uveo. . . s kraljevstvom ovoga svijeta, bilo onom Svetom Rusijom, Svetim Bizantom ili bilo kojim drugim zemaljskim kraljevstvom.' Drugo, potpisnici 'odlučno odbacuju sve oblike vlasti koji zastupaju teokraciju i apsorbiraju Crkvu, oduzimajući Crkvi slobodu da se proročki suprotstavlja svakoj nepravdi'. Oni također 'kore sve one koji potvrđuju cezaropapizam', koji poslušnost Kristu podređuje poslušnosti 'vođi koji ima vladajuće ovlasti i koji tvrdi da je Božji pomazanik, bez obzira da li je poznat pod naslovom 'Cezar', 'imperator', 'car' 'ili 'predsjednik'.' Treće, potpisnici osuđuju kao antibiblijsko i heretičko 'svako učenje koje pripisuje božansku utemeljenost ili autoritet, posebnu svetost ili čistoću bilo kojem pojedinom lokalnom, nacionalnom ili etničkom identitetu' ili 'bilo koju posebnu kulturu'.
Četvrto, potpisnici odbacuju demonizaciju onih koji su 'drugi' i oštro osuđuju "svaku manihejsku i gnostičku podjelu koja bi uzdigla svetu pravoslavnu istočnu kulturu i njezin pravoslavni narod iznad poniženog i nemoralnog ‘Zapada’." Peto, Deklaracija poziva pravoslavne vjernike da ispolje autentičnu kršćansku odgovornost za javni život, pozivajući se na licemjerje ruskih crkvenjaka: 'Korimo one koji mole za mir, a ne uspijevaju aktivno sklopiti mir, bilo zbog straha ili nedostatka vjere.' I konačno, Deklaracija zahtijeva da ruske pravoslavne vođe govore istinu po Kristovom umu. Oni koji odbijaju 'govoriti istinu ili aktivno [zatirati] istinu o [zlima] koja su počinjena protiv Kristova Evanđelja u Ukrajini' osuđuju sebe kao kukavice, lažove ili oboje. Potpisnici također 'osuđuju sve priče o bratoubilačkom ratu' ili 'ponavljanju grijeha Kajina, koji je ubio svog brata iz zavisti' ako takva upotreba biblijskih slika 'izričito ne priznaje ubilačku namjeru i krivnju jednog aktera nad drugim' - drugim riječima, neopravdani napad Rusije na Ukrajinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
