Popriličnu pažnju zaokupio je tekst koji je jučer objavljen na CNN-u, a kojeg potpisuje vanjskopolitički komentator Michael Bociurkiw, inače bivši glasnogovornik OESS-a. On argumentira kako je Moskva zadala Zapadu "šah-mat" u aktualnoj krizi jer, kako tvrdi, zapravo i ne mare previše za zapadne prijetnje sankcijama dok u isto vrijeme mogu ugroziti Europu s prekidom dostave energije što bi stvorilo kaos i nestašice diljem kontinenta. Pritom podsjeća kako Europska unija uvozi oko 40% svog plina iz Rusije.
Ali ako ovo jest, kako autor navodi, kompleksna partija šaha, što pobjednik dobiva? Njegov argument je (a tu nam postaje jasno zašto je takva analiza objavljena na stranicama CNN-a) da Putin, 30 godina nakon, aktivno radi na obnovi SSSR-a nazivajući to "SSSR 2.0". Drugim riječima, naslov "Šah-mat. Putin je Zapad stjerao u kut" zapravo nije nikakvo priznanje pobjede u aktualnom srazu već dodatno isticanje tzv. "ruske prijetnje", odnosno poziv na djelovanje kako se ne bi dogodilo što je navodno u pripremi (obnova Sovjetskog Saveza).
"Bez ispaljenog hica Putin je uspio poslati Zapad u stanje kolektivne panike - ili barem u poziciju gdje osjećaju da moraju ugađati vremešnom autokratu", ističe Bociurkiw. Dakako, autor polazi od pretpostavke da Rusija već ima jasan plan invazije na Ukrajinu te kako će time ići na kopneno spajanje Krima s ostatkom Rusije.
Problem kod ove analize i sličnih je, naravno, njena jednostranost. Da, točno je da Rusija ima nagomilanu vojsku na ukrajinskoj granici i da je tamo vjerojatno oko 100.000 vojnika i da je to ruska "poluga". Energetika je također. No, potpuno se izostavlja rusko viđenje situacije u ovoj krizi, a bez toga ne možemo imati kompletnu sliku. U cijelom tekstu NATO se spominje samo jednom i to tamo gdje se tvrdi kako Putin "odvažno" zahtijeva da se NATO prestane širiti.
Ako govorimo o razlozima za ovu krizu moramo barem spomenuti, slagali se s njima ili ne, ruske tzv. "crvene linije". Činjenica je da se ruska vojska gomila oko Ukrajine, prvo u proljeće i zatim sad, nakon što se sve glasnije priča o mogućem ukrajinskom ulasku u NATO savezu. Naime, ova kriza traje već sedam dugih godina, odnosno od zime 2013. kad su buknuli prosvjedi na Majdanu. U međuvremenu se dogodila i ruska aneksija Krima, rat u Donbasu, tragično rušenje putničkog zrakoplova MH-17, promjena vlasti u Kijevu, organizacija pregovora u formatu tzv. Normandijske četvorke, sporazum iz Minska... I kroz sve to vrijeme o mogućnosti ukrajinskog pristupanja NATO-u se samo šuškalo, do ove godine kad vlasti u Kijevu to otvoreno poručuju te traže članstvo, čak i po hitnom postupku.
Pritom nam se cijela analiza raspada ako na NATO gledamo kao na kakvu "međunarodnu instituciju", jer NATO to nikad nije bio, niti će ikad biti. NATO je jedna strana ratne medalje na čijoj se drugoj strani nalazio nekadašnji Varšavski pakt - a unatoč nazivu nitko nije mislio da se istim "upravlja iz Varšave" ili da je pak horizontalno ustrojen. Varšavski pakt je bio vojni savez dirigiran iz Moskve isto kao što je i NATO vojni savez dirigiran iz Washingtona.
Prisutnost u NATO-u znači biti de-facto pod vojnom i geopolitičkom kontrolom SAD-a. Je li ta vojna kontrola nametnuta ili se voljno doziva je u kontekstu sraza s Rusijom potpuno nebitno. Zapravo nije tajna da zemlje itekako dobrovoljno ulaze u NATO. Valja se sjetiti perioda kada je Hrvatska ulazila u NATO. U to vrijeme jedna strana debate otvoreno je tvrdila kako nam je u velikom sigurnosnom interesu biti pod "zaštitom" najveće vojne sile svijeta, SAD-a. Na isti način ta strana debate danas izlaže svoje argumente i u Ukrajini, ali geografski čimbenici čine tu situaciju eksplozivnom. Rusija jednostavno ne dozvoljava američku vojnu kontrolu na svojoj granici.
Nije ovdje samo pitanje potencijalnog vojnog okršaja. Nije da Moskva smatra da se SAD sprema vojno pokoriti Rusiju, barem ne u ovom trenutku, ali sama prisutnost uzduž njene granice stvara permanentnu nervozu, ali i daje SAD-u mogućnost za intenzivnim nadzorom Rusije.
Imajući u vidu povijest animoziteta između Washingtona i Moskve posve je nedopustiva situacija u kojoj će se dvije sile gledati preko nišana jer to je rizik po sve nas, otvoreni rizik od sukoba nepojmljivih razmjera.
U tom kontekstu ruski zahtjevi su iznimno racionalni i u njima nema naznake "obnove SSSR-a". Rusija traži samo garanciju da NATO/SAD neće doći na njihove granice.
Jasno, baš kao što se može vidjeti i u analizi koju potpisuje Bociurkiw, druga strana na sve može gledati iz jednog posve alternativnog kuta gledišta. Za njega ovaj ruski prijedlog nije sprečavanje neminovnog sukoba već "Putinov šah-mat" i put prema obnovi SSSR-a. Polazi se od pretpostavke da ako se Ukrajinu ne integrira u NATO da bi ona, prije ili kasnije, mogla ponovno završiti u sferi ruskog utjecaja.
Istina, takva mogućnost postoji. Dovoljno je spomenuti da najveću opozicijsku stranku u ukrajinskom parlamentu vodi čovjek kojem je sam Putin navodno kum njegovog djeteta. Viktor Medvedčuk smatra Putina "osobnim prijateljem" te je to bez dvojbe jedan od razloga zašto su ga vlasti u Kijevu osudile za veleizdaju (nalazi se već mjesecima u kućnom pritvoru), a uskoro bi tako mogao proći i bivši predsjednik Petro Porošenko (iako ovaj zasigurno nije "Putinov prijatelj").
Iz perspektive Zapada, primarno SAD-a, situacija je vrlo jasna i njihovi interesi su razumljivi. Ukrajina se pobunom protiv Janukoviča u zimi 2013/2014 otela ruskoj sferi utjecaja (iako to nikad nije bila baš posve "ruska sfera", svakako ne poput one koja danas postoji prema Bjelorusiji). No, uvijek postoji opasnost da bi se Ukrajina jednog dana mogla ponovno orijentirati natrag prema Rusiji. To je tako simptomatično za skoro sve zemlje bivšeg SSSR-a, naročito ako obratimo pažnju na političku kronologiju recimo jedne Moldavije ili pak Gruzije. Jasno, Ukrajina predstavlja daleko veći "ulog" i tu se stvari više ne žele prepustiti slučaju. SAD je to pokazao još 2014. sa "jeb*š EU" stavom Victorije Nuland.
Ukrajina je mogla egzistirati kao prostor koji bi bio "između", koji bi se malo njihao prema Europskoj uniji, malo prema Rusiji, baš kao i politička klima u današnjoj Moldaviji, ali ako bi zemlja postala dio NATO-a onda su takve političke oscilacije uvelike zaustavljene (iako ne posve - ako pogledamo recimo primjer Turske).
Reakcija na ruske sigurnosne zahtjeve koji su nedavno predstavljeni je slaba. Iako su neki donekle skloni pregovorima kolektivno, Zapad na čelu sa SAD-om zauzima stav u stilu "Neće nama Rusija govoriti što smijemo raditi". Ako dođe do potpunog odbacivanja pregovora to će biti jako loše jer u tom slučaju ostaje samo sila, a Rusija o tome sad već i otvoreno govori.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
