1. Novac stvaraju privatne banke, a ne država
Suprotno uvriježenom mišljenju novac unutar ekonomije stvara se kreditima poslovnih banaka i to na način da se potpisivanjem ugovora o kreditu stvara depozit na računu klijenta banke. Većina ljudi kada se govori o novcu u glavi ima novčanice i kovanice koje država stvara putem centralne banke. Međutim, količina novca koja nastane na taj način je zanemariva u odnosu na količinu novca koja cirkulira u obliku elektronskog zapisa na računima klijenata banaka. Kada se govori o bankama, najčešće se smatra da banke novom klijentu koji želi kredit posuđuju štednju nekog drugog klijenta i da ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. No, to bi onda značilo da je za ekonomiju dobro da što veći broj ljudi štedi jer bi na taj način banke imale više novca za posuđivanje.
Banke posuđuju novac neovisno o štednji koju posjeduju, a stopa obvezne rezerve ne može ograničiti količinu novca koju banke mogu stvoriti kreditima. U udžbenicima ekonomije opisuje se model novčanog multiplikatora koji izgleda otprilike ovako: Banka ima depozit od 100 novčanih jedinica. Ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto, to znači da banka mora ostaviti 10 posto tj. 10 jedinica, a idućih 90 može posuditi, onda od tih 90 opet mora ostaviti 9, a idućih 81 može posuditi itd. Na ovaj način teoretski moguća količina novca koju banke mogu stvoriti kreditiranjem (ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto) je 10 puta veća od depozita koji posjeduju. Ovaj model demantiraju empirijski podaci objavljeni u FED-ovom radu Money Reserves and The Transmission of Monetary Policy: Does the Money Multiplier Exist?. Naime, pred sam početak financijske krize 2008. omjer plasiranih kredita i depozita u SAD-u iznosio je 47:1 iako stopa obvezne rezerve u SAD-u iznosi 10 posto. U Velikoj Britaniji i Australiji primjerice, stopa obvezne rezerve nije uopće definirana zakonom.
Detaljni opis procesa kreiranja novčane mase nedavno je u kvartalnom biltenu opisala Engleska centralna banka (Bank of England) i taj opis se razlikuje od onog iz ekonomskih udžbenika. Uzimanje novog kredita stvara novac, a otplata kredita uništava novac. Plasiranje kredita i otplaćivanje kredita su načini na koji se stvaraju i uništavaju bankovni depoziti u modernoj ekonomiji.
2. Profit privatnog sektora dolazi od deficita proračuna
Sve kreće od osnovnog računovodstvenog identiteta dva (tri) deficita čiji se izvod može naći u svakom udžbeniku iz makroekonomije. Identitet glasi ovako i dobije se iz definicije BDP-a:
(S - I) = (G - T) + (X - M)
U jednadžbi su: S - štednja, I - investicije, G - javna potrošnja, T - porezi, X - izvoz, M - uvoz.
Radi jednostavnosti pretpostavimo da je uvoz unutar ekonomije jednak izvozu (X = M), te prelazimo u jednostavniji identitet dva deficita. U mnogim ekonomijama (poput Hrvatske) imamo situaciju u kojoj je uvoz veći od izvoza što znači da suficit koji ostvari privatni sektor (odnosi se na štednju koju ostvare kućanstva te profit koji ostvare poduzeća) može postojati samo ukoliko postoji deficit proračuna.
(S - I) označava suficit (višak, profit) privatnog sektora (kućanstava i privatnih poduzeća) jer privatni sektor ne može poslovati ako ne ostvaruje profit, privatni poslodavac svaki mjesec mora ostvariti višak kako bi mogao isplatiti plaće sebi i radnicima. Štednja je veća od investicija (S > I) zato što se unutar ekonomije ne događa da svi svaki mjesec potroše ono što su zaradili. Dakle, (S - I) je zbroj profita svih privatnih subjekata unutar ekonomije u određenom obračunskom razdoblju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
