Za jedne ratni heroj i jaki lider, za druge korumpirani ekstremist i ratni huškač, Benyamin Netanyahu je danas jedna od najkontroverznijih političkih ličnosti današnjice. Od vođe tima elitnih izraelskih komandosa Sayeret Matkala, gdje je sudjelovao u brojnim operacijama oslobađanja taoca te vojnim akcijama u Egiptu, Libanonu i Siriji, preko političkih pregovora s Yasserom Arafatom pa sve do ratova s Hamasom, Netanyahu je simbol i ikona cijele jedne epohe.
Povijest
Benjamin Netanyahu, poznat pod nadimkom "Bibi" je rođen u Tel Avivu 1949. godine. 1963. godine obitelj se preseljava u SAD gdje je njegovom ocu Benzionu, povjesničar i cionistički aktivist, ponuđeno akademski radno mjesto. S 18 godina, Benjamin Netanyahu se vratio u Izrael te pet godina provodi u vojsci. Služeći je kao kapetan elitne specijalne postrojbe komandosa 'Sayeret Matkal', sudjelovao je u brojnim delikatnim operacijama u inozemstvu. Neke od najpoznatijih su napad na bejrutsku zračnu luku 1968. godine kada je u znak odmazde uništeno 12 civilnih zrakoplova u vlasništvu libanonskih kompanija te oslobađanje taoca otetog zrakoplova Sabena 571 1972. Za vrijeme tog dramatičnog događaja, pripadnici palestinske organizacije Crni Rujan su oteli zrakoplov s 90 putnika te zahtijevali oslobađanje palestinskih zatvorenika. U operaciji u kojoj su taoci na kraju uspješno oslobođeni sudjelovao je uz Netanyahua i Ehud Barak, također budući izraelski premijer.
Iste godine Netanyahu se vratio u SAD gdje je studirao na Massachusetts Institute of Technology (MIT) a 1973. s izbijanjem Yom Kippur rata, kada su Damask i Kairo napali Izrael, prekida studije i ponovno se pridružuje Sayeret Matkalu te sudjeluje u operacijama u Egiptu i u Siriji. Nakon što se vratio u SAD uspio je, unatoč prekidu zbog rata, završiti svoje studije u polovici vremena, odnosno u samo 2 i pol od 4 predviđene godine. Njegov profesor ga je opisao kao iznimno briljantnog i inteligentnog studenta, osobu koja točno zna sto želi i kako do svojih ciljeva doći. Sljedeće godine, 1976. Netanyahua je pogodila obiteljska tragedija, kada je njegov brat Yonatan Netanyahu, također vođe tima Sayeret Matkala, ubijen u uspješnoj operaciji oslobađanja 100 taoca Air France zrakoplova u Ugandi.
Njegova je smrt imala značajan utjecaj na obitelj Netanyahu, a njegovo ime postalo je legendarno u Izraelu. Nakon sto je završio fakultet kao top student, Benjamin se zapošljava u konzultantskoj tvrtki u Bostonu gdje sklapa dugoročno prijateljstvo s Mitt Romneyem, republikanskim predsjedničkim kandidatom na izborima 2012. koje je izgubio od Baracka Obame. Vrativši se u Izrael 1978, Netanyahu je uspostavio institut za borbu protiv terorizma u sjećanje na svoga brata Yonatana i privukao pažnju tadašnjeg izraelskog veleposlanika u SAD i budućeg ministra vanjskih poslova Moshe Arensa koji 1982. Netanyahua postavlja na poziciju zamjenika šefa misije u izraelskoj ambasadi u Washingtonu.
Od tog trenutka, javni život i politička karijera Netanyahua je lansirana preko noći. Elokventni engleski govornik s prepoznatljivim američkim naglaskom postao je poznato lice na američkoj televiziji kao utjecajni zagovornik države Izrael. 1984 Bibi je imenovan stalnim predstavnikom Izraela UN-a u New Yorku. Za vrijeme života u New Yorku, Netanyahu se sprijateljio i s Fredom Trumpom, ocem trenutnog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
1996. postaje najmlađim premijerom od osnutka Izraela na čelu s desničarskom Likud strankom. Unatoč tome što je žestoko kritizirao Sporazum iz Osla, Netanyahu je 1997. potpisao sporazum kojim je predao 80% Hebrona pod kontrolu Palestinske vlasti i daljnje dogovore koji su predviđali djelomično povlačenje sa Zapadne obale. 1999. godine je poražen od strane Ehud Baraka, njegovog bivšeg zapovjednika u Sayeret Matkalu, koji je obećao promicati trajni mirovni sporazum te povlačenje s južnog Libanona što se i dogodilo 2000. Godine. Nakon poraza, Netanyahu je podnio ostavku na mjesto člana Knesseta i predsjednika Likuda, poziciju koju je preuzeo od Ariela Sharon. Nakon što je 2001. godine Sharon izabran za premijera, Bibi se vraća u vladu, najprije kao ministar vanjskih poslova, a potom i kao ministar financija. Godine 2005. podnio je ostavku u znak protesta zbog izraelskog povlačenja iz Pojasa Gaze.
Njegova je šansa ponovno došla iste 2005. godine, kada se Sharon - neposredno prije moždanog udara koji ga je ostavio u komi - odvojio od Likuda i osnovao novu više umjereniju stranku Kadima. Netanyahu je osvojio vodstvo Likuda i po drugi put je izabran za premijera u ožujku 2009. godine, s vladom sastavljenom od većinom desničarskih, nacionalističkih i vjerskih stranaka prije nego što je kasnije formirao koaliciju nacionalne zajednice. Njegova vlada se u godinama koje su uslijedile konstantno nalazi na udaru kritika zbog promicanja izgradnje naselja u Istočnom Jeruzalemu i Zapadnoj Obali te manjka perspektive mirovnog sporazuma. No tu se mora naglasiti kako politika širenja židovskih naselja nije rezultat Netanyahuovog nacionalizma i ekstremizma, već pragmatizma. Naime, na vlasti ga drži krhki savez nacionalističkih i vjerskih stranaka i kako bi udovoljio svojim desničarskim saveznicima, primoran je sprovoditi takvu politiku.
Pogotovo od 2015. Bibi se konstantno javno udaljavao od ideje stvaranja palestinske države, tvrdeći kako trenutno takvo rješenje nije moguće ni prihvatljivo. Krajem 2012. godine izraelski premijer je pozvao na prijevremene izbore, a ubrzo prije istih Netanyahu je naredio veliku zračnu ofenzivu protiv militanata u Gazi nakon eskalacije raketnih napada u Izraelu.
Nakon tjedan dana operacija je okončana bez slanja kopnenih trupa, te je uvelike percipirana u Izraelu kao uspjeh. Međutim, nakon relativne smirenosti, nasilje je ponovno eskaliralo i nakon vala raketnih napada u srpnju 2014. Netanyahu je pokrenuo još jednu ofenzivu na Gazu. Ovaj 50-dnevni rat ostavio više od 2.100 mrtvih Palestinaca, većinom civila, prema UN-ovim i palestinskim dužnosnicima. Na izraelskoj strani ubijeno je 67 vojnika i šest civila.
Iako je tijekom sukoba Izrael imao potporu Sjedinjenih Država, svojeg najbližeg saveznika, odnosi između Netanyahua i američkog predsjednika Baracka Obame su bili cijelo vrijeme vrlo napeti te su se pogoršali prema kraju trećeg mandata izraelskog premijera.
Dosegli su posebno nisku razinu kada se Bibi obratio Kongresu u ožujku 2015. godine upozoravajući na 'loš posao' koji proizlazi iz američkih pregovora s Iranom oko nuklearnog programa. Obamina administracija, koja nije bila informirana o dolasku izraelskog premijera te ostala neugodno iznenađena, je ozbiljno osudila posjet te ga definirala kao van protokola. Nekoliko godina ranije, 2012.godine, Netanyahu je održao svoj amblematični govor u Generalnoj Skupštini UN-a, a slika u kojoj izraelski premjer pokazuje crtež s bombom je postala ikona kampanja protiv Irana.
Svih ovih godina Bibi je ostao ustrajan u svome stavu da Iran predstavlja opasnost ne samo za Izrael već i za cijelu međunarodnu zajednicu te ukazao na spremnost Izraela da upotrijebi i silu kako bi zaustavio prijetnju iranskog nuklearnog programa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
