Odlazak s vatrom: Stvarna Bidenova ostavština mogla bi biti ratna apokalipsa u Europi

Mnogi tvrde da je američkom predsjedniku Joeu Bidenu bitna njegova "ostavština", ono po čemu će ga se pamtiti u sklopu njegovog prvog i jedinog mandata na vlasti. Što god napravio pamtit će ga se prije svega po tome - da je imao ambicije provesti dva mandata u Bijeloj kući, ali da ga je vlastita stranka izgurala iz utrke i nakon toga zabilježila veliki poraz izgubivši sve što se moglo izgubiti. Republikanci su osvojili Bijelu kuću, Senat i Predstavnički dom američkog Kongresa. Biden može privatno živjeti u uvjerenju da bi bilo drugačije da je on ostao u utrci, no realno vjerojatno ne bi, zapravo Trumpova pobjeda bi tad gotovo sigurno bila još i veća.

Biden, ali i njegov tim, žele da bude upamćen po nečem "velikom", što je jako teško organizirati ovako pred sam kraj mandata. Jer nemoguće je zaboraviti primjerice njegovo kaotično povlačenje iz Afganistana. Dobro, sama činjenica da je zaista povukao vojsku iz Afganistana značajna je i pozitivna stvar, ali u očima američkih nacionalista to je bio sramotan poraz nakon 20 godina rata. Talibani su na kraju doslovno protjerali američku vojsku vrativši se na "originalne postavke" iz vremena prije 11. rujna 2001.

Nadalje, kad se u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti budemo prisjetili Bidenovog mandata nemoguće će biti ne pomisliti na strašno masakriranje palestinskog naroda u Gazi od strane Izraela, ali uz vrlo jasan blagoslov Bidenove administracije. Baš nitko neće priznati njegove tvrdnje kako se njegova administracija, eto, zalagala za mir i pregovore. Nije. Da su se zalagali za mir napravili bi sve da zaustave izraelsku zastrašujuću odmazdu za napad Hamasa iz listopada prošle godine. Izjave njega i njegove potpredsjednice Kamale Harris, neuspjele kandidatkinje za predsjednicu, ne znače i nisu značile ništa, ali je značilo slanje oružja Izraelu koje još uvijek traje.

I na kraju, nitko nikad neće moći zaboraviti da je za vrijeme Bidena Rusija napala Ukrajinu u ratu koji će sutra obilježiti zastrašujućih tisuću dana. Rusija je agresor, ali Amerika je mogla, da je htjela, spriječiti tu agresiju. Neki će reći da nije, da je Putin bio apsolutno željan osvajati Ukrajinu i da bi uvijek pronašao razlog. Dobro, uzmimo da je tako, ali zašto Amerika onda nije barem probala spriječiti taj rat? Sve ruske teritorijalne aspiracije mogli su odbiti i čvrsto zastupati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, ali ruski zahtjev o ruskoj sigurnosti Amerika je trebala uvažiti i prihvatiti da je potencijalni ulazak Ukrajine u NATO savez za Rusiju nedopustiva crvena linija.

Biden je u jesen 2021. Putinu rekao da ne može dobiti obećanje da Ukrajina neće postati NATO članica. Ruska invazija krenula je nekoliko mjeseci kasnije.

Rat ne može trajati tisuću dana bez da se barem pokuša zaustaviti ga. Uvijek je postojalo načina i uvijek su postojala neka otvorena vrata za diplomaciju, ali Bidenova administracija nije pokušala niti jednom. Umjesto toga, zajedno sa svojim europskim saveznicima, ali i vlastima u Kijevu, dodavali su benzin na vatru svaki put kad bi izgledalo da rat ide prema potencijalnom završetku.

Ukrajina je održavana na način da joj se ne dozvoli situacija u kojoj bi mogla prestati ratovati. Svaki veći ruski napredak mogao je biti poticaj Kijevu da zaustavi agresiju kroz pregovore, pogotovo zato što je Rusija sve vrijeme davala do znanja da su njeni uvjeti za mir poprilično jednostavni - odustajanje od NATO članstva na prvom mjestu. Drugi uvjet je tzv. "prihvaćanje stvarnosti na terenu", odnosno činjenica da Ukrajina gubi teritorij koji joj Rusija nema namjeru vratiti. Ta "stvarnost na terenu" je u svakoj kronološkoj točki rata izgledala po Ukrajinu bolje nego iduća. Tako i sad - da Kijev odluči prihvatiti pregovore puno toga bi se moglo sačuvati, a o nekim stvarima bi se možda moglo i pregovarati.

I taman kad se oko Kijeva steže pritisak koji vodi prema pregovorima ubacuje se nešto novo i eksplozivno u ratnu vatru. Bidenova administracija to radi od samog početka rata. Ukrajini se nikad ne daje sve od jednom. Prvo su joj slali tek toliko da može opstati. Kad više nije mogla rečeno joj je da će dobiti i tenkove. Nakon toga na redu su došle rakete. Kad je Ukrajina ponovno počela posustajati, a njene ofenzive propadati, dojavljeno je da mogu uskoro računati i na F-16 vojne zrakoplove.

Naravno, Zelenski stalno traži još jer očito i sam zna da nakon sve ove potpore njegovi saveznici ne očekuju od njega da pregovora već samo da produlji rat u nedogled, što je u isto vrijeme vrlo profitabilno za zapadne proizvođače oružja koji ostvaruju zaradu o kakvoj su mogli samo sanjati. Sve to se događa na štetu poreznih obveznika diljem zapadnog svijeta. Ne treba stoga čudit da kad im demokracija eventualno da priliku (osim u slučajevima gdje su sve političke opcije suštinski iste, što je prečesto) da biraju one koji ih mogu spasiti od takvog stanja. U američkom slučaju to je bio Donald Trump iako ćemo tek vidjeti hoće li biti dosljedan svojim obećanjima.

Ukrajinska stvarnost ponovno je postala sumorna. Nema skoro dana da se njihov teritorij na istoku zemlje ne smanjuje. Glavne utvrde koje drže itekako su načete i mogle bi početi padati jedna za drugom. I, kao i svaki put do sad, nakon reda zapomaganja od strane vlasti u Kijevu, zapadni saveznici na čelu sa SAD-om odobravaju nešto novo. Sad je to već došlo do odobrenja dalekometnih napada unutar Rusije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.