Odnosi između Ukrajine i Kine: Može li Kijev zakomplicirati planove i Washingtonu i Moskvi?

Zadnjih dana, a naročito otkako je Kina predstavila svoj mirovni plan od 12 točaka za rat u Ukrajini, SAD žestoko proziva Kinu zbog, kako tvrde, činjenice da Peking upravo razmatra slanje oružja i tzv. "smrtonosne pomoći" Rusiji. U isto vrijeme kineski mirovni plan se podjednako oštro odbacuje uz tvrdnju (koja dolazi od samog predsjednika SAD-a) da se kineski plan ne može ni razmatrati jer istom "plješće Putin".

No, kada se malo pobliže pogledaju točke tog plana odmah postaje jasno da nitko istom nema što "pljeskati", a svakako ne Rusija jer u kineskom prijedlogu za mir se vrlo jasno ističe poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a Rusija - što god da tvrdila - jednostavno ne može argumentirati na temelju nijednog važećeg pravnog dokumenta (barem ne u aktualnom globalnom poretku) okupaciju i prisvajanje ukrajinskih regija (Donjeck, Lugansk, Zaporožje, Herson). Mogu se jedino pozivati na presedan, a najveći presedan je svakako Kosovo.

Ipak, Kina je predstavila plan koji je koncipiran kao početak kompromisnog rješenja i nešto oko čega bi se moglo organizirati pregovore kojima bi, ako shvate da drugačije ne mogu, mogle pristupiti i Ukrajina i Rusija.

Sama činjenica da u Rusiji ne hvale baš previše ovu kinesku inicijativu, tek je lagano odobravaju (jer i moraju, ipak je kineska), pokazuje da im sigurno nije "legla" ta priča oko nacionalnih suvereniteta jer ukrajinski je, kako god se gledalo, skršen, a povrh toga tu je i Memorandum iz Budimpešte (iz 1994.) kojeg je Rusija nedvojbeno prekršila.

Ali opet, "ljepota" kineskog plana je zapravo u njegovoj popriličnoj nedorečenosti. U tim točkama se ne zagovara ništa konkretno. To su okvirne ideje koje bi trebale biti preduvjet za de-eskalaciju i pristupanje pregovaračkom stolu.

Samim time što plan jest takav Washington se poprilično razotrkio žestoko napadajući isti. Tim napadima pokazali su da ih uopće nije briga za potencijalni mir u Ukrajini jer odbacuju čak i planove koji načelno spominju ukrajinsku cjelovitost, odnosno njen suverenitet.

To je i važna poruka Kijevu, iako možda poruka koje su svjesni od samog početka. SAD ne želi za Ukrajinu ništa od deklariranog. Ne žele, bar ne nužno, njenu vojnu pobjedu, niti njen eventualni društveno-političko-gospodarski uspon nakon takve pobjede. Ne žele ni smanjenje njene trenutačne patnje. SAD od Ukrajine želi samo jedno - da se bori protiv Rusije odnosno da se oni, SAD, mogu boriti protiv Rusije preko Ukrajine.

Jasno, s druge strane Amerika je ta koja će osigurati tu borbenu šansu jer bez nje teško da bi Ukrajina mogla izdržati ovakve udarce. Ipak, sad kad je rat već ušao u drugu godinu, ukrajinski vrh se mora pitati što zaista želi. Hoće li pristati na plan Washingtona koji je spreman ratovati protiv Rusije "do posljednjeg Ukrajinca"? Ili će pokušati nešto napraviti za sebe, svoj opstanak?

Do nedavno to "nešto" nije postojalo ni u teoriji, jer moglo bi jedino biti predaja Rusiji, a to bi u ovakvoj situaciji vrlo lako mogao biti i kraj Ukrajine. Činjenica da Putin u svojim govorima spominje "vraćanje povijesnih ruskih zemalja" pokazuje da njemu više ni nije toliko do realpolitike i nekih vrlo aktualnih geopolitičkih ciljeva (kao što bi primjerice bilo obećanje da Ukrajina neće biti članica NATO saveza) već da na snazi svakako jest pokušaj osvajanja Ukrajine.

Ulaskom Kine na scenu, iako pomalo stidljivim, neke stvari se poprilično mijenjaju. Ukrajina sad može u svoje kalkulacije ubaciti još jednog vrlo moćnog aktera, a to je akter s kojim ima poprilično neutralne odnose bez obzira što se na Zapadu Kinu želi prikazati kao potpuno ruskog saveznika.

Činjenica je da Kina nije ni približno toliko "na usluzi" Rusiji koliko bi Moskva to htjela u ovakvom trenutku. Da, točno je, Kini ne bi odgovarao raspad Rusije, njen poraz, jer to bi značilo da iste sile koje su dovele do toga sada dolaze i po nju. S druge strane Kina može bez problema živjeti i sa slabijom Rusijom iako to znači da bi ona sama morala preuzeti (nevoljko) na sebe dio stava i retorike koji je do sada pripadao Rusiji.

Kako "diše" cijeli ukrajinski vrh teško je reći, jer i tamo bez sumnje postoje poprilične frakcijske borbe, no nakon ovih nekoliko dana američke "rafalne paljbe" po kineskom mirovnom planu, neke stvari postaju jasnije. Kritike iz Ukrajine na račun Kine gotovo da i nema. Upravo suprotno, iz Kijeva poručuju kako im je drago što se Kina na ovaj način angažirala te poručuju kako će njihove točke svakako razmotriti. Moglo bi se čak reći da je ukrajinska reakcija ponegdje i pozitivnija od ruske!

Posebno valja istaknuti izjavu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je neposredno nakon objave ovog plana poručio kako se nada da će se uskoro sastati s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Ne misli valjda da će Xi doći u Kijev? Zasigurno ne, ali ne bi čudilo da se dvojica sastanu na nekom neutralnom terenu ili možda čak da Zelenski otputuje u Peking (u Bruxellesu i Washingtonu već je bio od početka rata).

Nadalje, još i više valja istaknuti izjavu ukrajinskog šefa obavještajnih službi, Kirila Budanova, koji je direktno odbacio američke optužbe prema Kini po pitanju navodnih planova za slanje oružja Rusiji. Budanov je poručio kako on ne vidi nikakve naznake ni informacije koje bi to sugerirale. Ovo je u vrlo direktnoj suprotnosti s američkim izjavama gdje imamo dužnosnike koji danima "vide dokaze" (ali ih ne iznose) o navodnim kineskim planovima.

Dakako, mnoge je ovo već podsjetilo na jedno ranije ukrajinsko negiranje američkih obavještajnih tvrdnji. Naravno, govorimo o brojnim predratnim američkim tvrdnjama da će Rusija vojno napasti Ukrajinu, a iste je Kijev (uključujući i Zelenskog) poprilično čvrsto odbacivao. Je li moguće da je ukrajinski vrh prije nešto više od godinu dana bio toliko u zabludi da jednostavno nisu vjerovali da se sprema ruski napad? Oni će danas reći da su sve zapravo znali, ali da nisu htjeli javno to reći kako ne bi izazvali kaos u zemlji. Dobro, to zvuči kao prikladno skovano opravdanje, ali činjenica je da ova situacija sad podsjeća na onu od prije godinu dana.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.