Odnosi između Ukrajine i Kine: Može li Kijev zakomplicirati planove i Washingtonu i Moskvi?
Zadnjih dana, a naročito otkako je Kina predstavila svoj mirovni plan od 12 točaka za rat u Ukrajini, SAD žestoko proziva Kinu zbog, kako tvrde, činjenice da Peking upravo razmatra slanje oružja i tzv. "smrtonosne pomoći" Rusiji. U isto vrijeme kineski mirovni plan se podjednako oštro odbacuje uz tvrdnju (koja dolazi od samog predsjednika SAD-a) da se kineski plan ne može ni razmatrati jer istom "plješće Putin".
No, kada se malo pobliže pogledaju točke tog plana odmah postaje jasno da nitko istom nema što "pljeskati", a svakako ne Rusija jer u kineskom prijedlogu za mir se vrlo jasno ističe poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a Rusija - što god da tvrdila - jednostavno ne može argumentirati na temelju nijednog važećeg pravnog dokumenta (barem ne u aktualnom globalnom poretku) okupaciju i prisvajanje ukrajinskih regija (Donjeck, Lugansk, Zaporožje, Herson). Mogu se jedino pozivati na presedan, a najveći presedan je svakako Kosovo.
Ipak, Kina je predstavila plan koji je koncipiran kao početak kompromisnog rješenja i nešto oko čega bi se moglo organizirati pregovore kojima bi, ako shvate da drugačije ne mogu, mogle pristupiti i Ukrajina i Rusija.
Sama činjenica da u Rusiji ne hvale baš previše ovu kinesku inicijativu, tek je lagano odobravaju (jer i moraju, ipak je kineska), pokazuje da im sigurno nije "legla" ta priča oko nacionalnih suvereniteta jer ukrajinski je, kako god se gledalo, skršen, a povrh toga tu je i Memorandum iz Budimpešte (iz 1994.) kojeg je Rusija nedvojbeno prekršila.
Ali opet, "ljepota" kineskog plana je zapravo u njegovoj popriličnoj nedorečenosti. U tim točkama se ne zagovara ništa konkretno. To su okvirne ideje koje bi trebale biti preduvjet za de-eskalaciju i pristupanje pregovaračkom stolu.
Samim time što plan jest takav Washington se poprilično razotrkio žestoko napadajući isti. Tim napadima pokazali su da ih uopće nije briga za potencijalni mir u Ukrajini jer odbacuju čak i planove koji načelno spominju ukrajinsku cjelovitost, odnosno njen suverenitet.
To je i važna poruka Kijevu, iako možda poruka koje su svjesni od samog početka. SAD ne želi za Ukrajinu ništa od deklariranog. Ne žele, bar ne nužno, njenu vojnu pobjedu, niti njen eventualni društveno-političko-gospodarski uspon nakon takve pobjede. Ne žele ni smanjenje njene trenutačne patnje. SAD od Ukrajine želi samo jedno - da se bori protiv Rusije odnosno da se oni, SAD, mogu boriti protiv Rusije preko Ukrajine.
Jasno, s druge strane Amerika je ta koja će osigurati tu borbenu šansu jer bez nje teško da bi Ukrajina mogla izdržati ovakve udarce. Ipak, sad kad je rat već ušao u drugu godinu, ukrajinski vrh se mora pitati što zaista želi. Hoće li pristati na plan Washingtona koji je spreman ratovati protiv Rusije "do posljednjeg Ukrajinca"? Ili će pokušati nešto napraviti za sebe, svoj opstanak?
Do nedavno to "nešto" nije postojalo ni u teoriji, jer moglo bi jedino biti predaja Rusiji, a to bi u ovakvoj situaciji vrlo lako mogao biti i kraj Ukrajine. Činjenica da Putin u svojim govorima spominje "vraćanje povijesnih ruskih zemalja" pokazuje da njemu više ni nije toliko do realpolitike i nekih vrlo aktualnih geopolitičkih ciljeva (kao što bi primjerice bilo obećanje da Ukrajina neće biti članica NATO saveza) već da na snazi svakako jest pokušaj osvajanja Ukrajine.
Ulaskom Kine na scenu, iako pomalo stidljivim, neke stvari se poprilično mijenjaju. Ukrajina sad može u svoje kalkulacije ubaciti još jednog vrlo moćnog aktera, a to je akter s kojim ima poprilično neutralne odnose bez obzira što se na Zapadu Kinu želi prikazati kao potpuno ruskog saveznika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
