Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je puno toga. Najdugovječniji formalni lider jedne europske zemlje (ne računajući simbolične monarhe), nazivaju ga "zadnjim europskim diktatorom" jer svakako se doima kao da je iz drugog vremena - i jest, iz drugog je vremena, ali i iz ovoga. Povrh svega toga Lukašenko je enigmatičan, a njegov odnos s Rusijom je takav da svi nagađaju o istom, ali rijetki pogađaju (jer to možda nije ni moguće). Sporadično će se pojaviti neka konkretna informacija koja sugerira naglo zaoštravanje u odnosima između Minska i Moskve da bi možda već dan ili dva kasnije Lukašenko i ruski predsjednik Vladimir Putin pojavili se "zajedno na ledu" (obojica vole hokej, a zajednička igra već je gotovo dio tradicije).
Kako stvari sada stoje? Misteriozno, po običaju. Pojedine informacije zaista ponovno sugeriraju kako je na pomolu svađa, raskol, "kraj" višedesetljetnog simbiotičnog odnosa između Rusije i Bjelorusije. Ali, nije bilo slučaja kada se ovakve priče nisu završile pakom, palicama i zaštitnim odjelima.
Samim time možemo zaključiti nešto. Da, priroda rusko-bjeloruskih odnosa se mijenja, ali ne na način da će se raskoliti preko noći ili nekoliko noći kao ranije relativno dobar odnos između Rusije i Ukrajine. Odnosi između Rusije i Bjelorusije su u fazi spore degradacije i vrlo opreznog koračanja Aleksandra Lukašenka prema nekim drugim opcijama. Ima dana kada je Lukašenko gotovo bešuman, koliko to može biti kao poveći čovjek - ne u fizičkom već u političkom smislu. Naime, Bjelorusija je zemlja gdje je hijerarhija vrlo jasna, vrlo vertikalna. Ako frakcije i postoje onda iste rade na tome da vlastito postojanje opovrgnu. Odluke koje se donose, a geopolitički put je najveća odluka, donose se s vrha, iste moraju proći, a još češće početi, u glavi predsjednika Aleksandra Lukašenka.
Neki će reći kako je "prirodno" da se Rusija i Bjelorusija drže zajedno, da budu sfere jednog te istog interesa. Isto se dosta dugo govorilo (kako gdje) i za Ukrajinu pa znamo kako je to završilo. Ali još jednom, Ukrajina je drugačija priča, demokratskija, vlasti u Kijevu bile su prema Rusiji "toplo-hladno", da bi na kraju došlo vrlo hladno (iako za aktualnog predsjednika Volodimira Zelenskog prerano je za donositi konačnu analizu).
U slučaju Bjelorusije mogli bismo reći da "nomen non semper est omen" jer između nje i Rusije postoje poprilično konkretne razlike, razlike koje u slučaju raskola mogu biti presudne, naročito ako netko dođe na ideju da ove dvije zemlje treba posvađati - što je vjerojatno 30 godina star plan.
Priču o Lukašenku i njegovoj skepsi prema Rusiji znamo, ponavljali smo je više puta zadnjih 5 godina - ukratko: negdje nakon Ukrajinske krize Lukašenko je zaključio da bi mogao doći dan kada će se i nad njegovom zemljom vršiti lom teritorijalnog integriteta (ako ne i potpuna asimilacija) te je od onda postao "oprezniji posljednji diktator" (dugačka verzija: Priča o europskoj zemlji "na čekanju" u centru vruće geopolitičke arene: Kafkijanski odnos između Rusije i Bjelorusije i zašto Aleksandar Lukašenko, "zadnji europski diktator", nije meta većih zapadnih kritika?).
Preskočimo stoga to i osvrnimo se na najnovije informacije. Za početak imamo tekst američkog lista The Washington Post koji se osvrće na prvu bjelorusku nabavku američke nafte ovog mjeseca. Navodi se kako je ovo "više od energetskog ugovora" te kako "jedan od najpovjerljivijih ruskih saveznika testira odnose sa Zapadom".
Teško je ne složiti se. Analitičar iz Minska, Artjom Šraibman, komentirao je: "Lukašenko želi pokazati Rusima da može preživjeti bez njihove potpore". Apsolutno, to čini sada i to čini već neko vrijeme, ali ovakvim potezima Lukašenko igra (minimalno) dvostruku igru jer u isto vrijeme "pokazuje" Zapadnim silama da može, eventualno, biti čovjek od povjerenja, a ne samo "zadnji diktator" kojem je još davno dijagnosticirana smjena režima. Lukašenko vješto odgađa nekakvu eskalaciju jer zna da se Majdan u Minsku neće dogoditi ako Zapadna strana misli da može dobiti sve što želi mirnim putem. Možda je Lukašenko upoznat i s "jugoslavenskim scenarijem" gdje je SAD dozvolio Jugoslaviji da ostane socijalistička (iako su agresivno diljem svijeta vodili napade na "crvenu pošast") pod uvjetom da ista ne bude u Staljinovoj i kasnije sovjetskoj sferi utjecaja. Zna Lukašenko jako dobro da su priče o "uvođenju demokracije" prazne fraze koje ne znače ništa (jer inače bi imali demokraciju i u Saudijskoj Arabiji). Isto tako zna da će ga Zapadnjaci pustiti da "vlada u miru" ako im da dovoljno povoda za to.
Kako je pak došlo do bjeloruske kupnje američke nafte? Ove veljače, dok se svijet polako zatvarao pred pandemijom koronavirusa, u Minsku je bio američki državni tajnik Mike Pompeo te je tamo Lukašenku dao primamljivu ponudu - prodaju nafte po "konkurentskim cijenama". Spomenimo pritom kako je to bio i prvi posjet jednog visokog američkog diplomata Bjelorusiji u tri desetljeća!
Svega dva mjeseca kasnije nakon više od desetljeća SAD i Bjelorusija ponovno uspostavljaju diplomatske odnose, a u Minsk dolazi Julie Fisher, visoka dužnosnica State Departmenta, kao nova američka ambasadorica u Bjelorusiji.
Vojna parada u Minsku (Dan Kitwood/Getty Images)
Pompeo je znao što ponuditi jer su Minsk i Moskva već neko vrijeme u sukobu oko energetike, odnosno cijene nafte i plina. Činjenica jest da je Rusija do sada prodavala energente Bjelorusiji po poprilično pristupačnim cijenama (zamjena za lojalnost), ali više radije ne bi jer se, a to nije tajna, Rusija nalazi u sve težoj ekonomskoj situaciji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
