Moderna geopolitika je zanimljiva, nepredvidiva, puna zaokreta i obrata a često nemoguće postane mogućim. Na prvom mjestu su interesi i dobit koja može biti politička, gospodarska, a često prevladavaju upravo financijski interesi. Potezi koji su motivirani ideologijom i svjetonazorskim opredjeljenjima postali su sve veća rijetkost.
Cijelom svijetu ostali su urezani u pamćenje trenuci kada su američki vojnici krajem 2003. uhvatili tadašnjeg iračkog vođu Saddama Husseina dok se skrivao poput beskućnika u nekoj rupi blizu Tikrita. Uslijedilo je suđenje, a tri godine nakon toga i brutalna uznemirujuća egzekucija pred tv-kamerama što je dovelo do toga da si je nekoliko dječaka diljem svijeta oduzelo život dok su oponašali vješanje koje su vidjeli na televiziji.
Međutim, premda je Hussein uhapšen i pogubljen kao zadnji bijednik nije uvijek bilo tako. Dapače, on je desetljećima bio "američki čovjek" koji je provodio američku politiku na Bliskom istoku i za to je bio bogato nagrađivan. Treba naglasiti kako je Saddam Hussein bio poznata osoba krugovima unutar CIA-e i Pentagona još u davnim vremenima. Dvije strane su tajno surađivale od 1959. kada je te godine CIA regrutirala 20-godišnjeg Husseina u grupu plaćenih agenata unajmljenih da likvidiraju tadašnjeg iračkog premijera Abd al-Karima Kasima iz razloga zato što on nije htio "surađivati".
Taj tim to nije proveo u djelo, ali od toga trenutka CIA je u tajnosti "odgajala" Husseina omogućavaju mu smještaj, financiranje i obuku. Obrambena obavještajna služba Pentagona (DIA) i CIA su dodatno ojačale svoje veze s Husseinom na početku Iransko-iračkog rata u rujnu 1980. Upravo 1979. Saddam je postao formalni vođa Iraka iako je imao važnu ulogu od revolucije 1968. kada je njegova Baas stranka došla na vlast.
Idejni kreator politike potpore Saddamovu Iraku tijekom posljednjih mjeseci mandata predsjednika Jimmyja Cartera bio je Zbigniew Brzezinski. On je ujedno bio i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost i stari prijatelj Davida Rockefellera. Tadašnji viši član Vijeća za nacionalnu sigurnost Howard Teicher napisao je: "Brzezinski je ustrajao u tome da bi se ispravnom kombinacijom nagovaranja Irak mogao odvratiti od utjecaja Moskve. Ohrabren represivnim mjerama prema iračkoj komunističkoj partiji, i vjerojatno vjerujući da bi se Irak, baš kao i Egipat nakon Listopadskog rata 1973. mogao pridobiti za američku politiku, Brzezinski je zaključio da je Irak spreman preuzeti ulogu Irana kao glavnog stupa stabilnosti u Perzijskom zaljevu. Iako je ta zamisao bila tajna gotovo skoro godinu dana, u proljeće 1980. Brzezinski i ostali u vladi i medijima počeli su javno isticati da je Irak logični nasljednik Irana kao dominantne vojne sile Perzijskog zaljeva... U travnju je Brzezinski na nacionalnoj televiziji izjavio da ne vidi nikakvo fundamentalno neslaganje u interesima SAD-a i Iraka."
Tako su Sjedinjene Države napravile situaciju u kojoj je Hussein shvatio kako je vojni napad na Homeinijev Iran poželjan u Washingtonu i da će ga podržati saveznici u Perzijskom zaljevu. I bio je u pravu jer je praksa to potvrdila. 22. rujna 1980. iračke formacije ušle su na teritorij Irana i tada nisu stigle osude iz zapadnih centara moći. Novi državni tajnik u Reaganovoj administraciji Alexander Haig 1981. otišao je u posjet egipatskom lideru Anwaru Sadatu i saudijskom kralju Fahdu. Haig je poslao povjerljivi dopis predsjedniku: "I Sadat i Fahd dali su zanimljive obavještajne informacije (npr. kako Iran prima rezervne dijelove za američku vojnu opremu iz Izraela)." To je bila svojevrsna potvrda kako je Washington vodi klasičan proxy rat putem posrednika.
Tijekom Iransko-iračkog rata CIA je slala redovito Husseinu tim koji ga je informirao o stanju na bojišnicama, a te informacije su bile prikupljene od izvidničkih saudijskih zrakoplova AWACS kako bi pomogli iračkim postrojbama. Bivši obavještajni dužnosnik DIA-e kasnije je javno izjavio kako je osobno potpisao dokument koji je govorio da se američke satelitske snimke dijele s Iranom i Irakom kako bi obje strane bile na mrtvoj točki. To je toga dužnosnika apsolutno zbunjivalo, ali morao je izvršavati naređenja svojih pretpostavljenih.
Stvar je bila u tome da je SAD išao s namjerom svjesnog naoružavanja obje strane kako bi se stvorio rat iscrpljivanja koji će se protezati na dugi rok, a jedini pobjednik će biti Amerika koja je nastavila dobivati naftu. Američka strategija je podržavala Irak kako bi oslabila Iran, a kad je Teheran došao u tešku poziciju tada bi potpomogli Irance kako bi se ponovo stvorio balans odnosa. To je bila naftna geopolitička utakmica koju su krvavo plaćali obični Iranci i Iračani, a američka elita je profitirala. Nekoliko godina poslije svršetka rata, američki novinar Ted Koppel kazao je kako "postaje sve jasnije da je George Bush (stariji), djelujući uglavnom u pozadini tijekom 1980-ih, inicirao i podupirao većinu financijske, obavještajne i vojne pomoći koja je transformirala Saddamov Irak u silu koja je postala."
Kad je konačno Iransko-irački rat završio sporazumom o prekidu vatre u kolovozu 1988. sljedeće godine je novoizabrani američki predsjednik George H.W. Bush odlučio nastaviti politiku naoružavanja Saddamovog Iraka. To je bio uvod u ratove i sukobe koji će biti ratovi za naftu. Nakon prekida rata Irana i Iraka na prvi pogled izgledalo je kako nije bilo potrebno da vlada SAD-a nastavi vojno potpomagati Husseina. Tako su mislili neovisni vanjskopolitički analitičari, ali u pozadini su se krili drugi interesi. Bush je imao svoje interese koji su pogodovali američkoj biznis eliti.
U listopadu 1989. predsjednik je potpisao direktivu "National Security Directive (NSD 26)" kojom je Iraku odobrena jedna milijarda dolara tzv. "kredita za hranu" iako se dosta članova njegove vladajuće administracije tome protivilo. Bushov državni tajnik James A. Baker III osobno je intervenirao kod ministra poljoprivrede Claytona K. Yuettera kako bi ublažio protivljenje u ministarstvu poljoprivrede o dodjeli enormnog "kredita za hranu" Saddamovom Iraku za kojeg se znalo da je daleko od uzorne ili demokratske države u bilo kojem smislu. Znalo se za kršenja ljudskih prava i druge prekršaje koje je Saddamova vlada obilato činila nad svojim narodom. Međutim, prva polovica jedne milijarde dolara bila je dostupna Iraku već na početku 1990.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
