Jedan od najistaknutijh ruskih intelektualaca i lingvista 20. stoljeća, Dmitrij Likačov, poznat kasnije kao sovjetski disident nadimka "savjest Rusije", jednom je znakovito konstatirao kako je Rusija zemlja koja je kroz svoju povijest naglo donosila velike i neočekivane zaokrete.
Danas se Rusija doima politički vrlo usmjerenom i predvidljivom, no koliko je to njena "politika", a koliko je ona zaista takva?
Uzmimo u razmatranje odnos između Rusije i Kine. Ruski predsjednik Vladimir Putin u više navrata je javno isticao veliko prijateljstvo koje vlada između Moskve i Pekinga. Otvoreno je hvalio Kinu i u sklopu nedavnog energetskog summita na kojem je gostovao. Doima se da su Rusija i Kina zaista u odličnim odnosima, a taj savez čini ih snažnijima i otpornijima na izazove sa Zapada kojima su obje zemlje itekako izložene. No, koliko je to navodno veliko prijateljstvo stvarno i održivo, a koliko samo prigodni narativ u datom trenutku?
Ulazeći u takvu procjenu moramo sagledati ruski stav prema Kini mimo samog Putina. Što misli ostatak ruske elite? Tu imamo već tradicionalno razne stavove, od onih koji smatraju da bi se Rusija trebala okrenuti Zapadu, argumentirajući da joj je tamo mjesto, kulturalno i vrijednosno, do onih koji su zaista predani konceptu moćne Euroazije na čelu s udruženom Rusijom i Kinom.
Zanimljivo je u tom kontekstu pogledati aktualne stavove nekoga tko spada, ili je barem do nedavno spadao u ovu drugu kategoriju. Idealan primjer takvog pojedinca je ruski profesor Aleksandar Lukin. Riječ je o poprilično poznatom imenu u domeni geopolitike. Lukin - koji je 2018. objavio knjigu "Kina i Rusija: Novo zbližavanje" - nipošto ne spada u skupinu koja navija za ruski zaokret prema Zapadu (a takvih je u redovima ruske intelektualne elite vjerojatno i više no što bi se nekome na prvu činilo). Lukin je radio u ministarstvu vanjskih poslova još za vrijeme SSSR-a, a kasnije i u sovjetskoj ambasadi u Pekingu. U Kini je inače uvijek vrlo rado viđen gost, a bivši kineski predsjednik Hu Jintao ga je odlikovao medaljom zasluge za "iznimni doprinos razvoju kinesko-ruskih odnosa". Medalju je dobio i od Šangajske organizacije za suradnju. Povrh toga Lukin je i profesor na kineskom sveučilištu u Zhejiangu.
Sve ove biografske detalje navodimo kako bismo istaknuli njegov očiti afinitet prema rusko-kineskim odnosima i samim time još puno veću težinu ima kad netko poput njega konstatira (u kolumni za vanjskopolitički list The Washington Quarterly) kako je "vrhunac rusko-kineske suradnje danas vjerojatno iza nas".
Zašto misli tako? Ima nekoliko vrlo zanimljivih i valjanih argumenata. Smatra kako sve nametljivija kineska vanjska politika i tzv. "diplomacija vuka ratnika" (direktniji i agresivniji stil diplomacije koji je Kina počela primjenjivati u 21. stoljeću, naročito otkako je Xi Jinping na vlasti, što je u kontrastu s recimo diplomacijom "ne pretjeranog isticanja" u vrijeme Deng Xiaopinga) počinju sve više "iritirati rusku elitu".
Što ima tu iritirati rusku elitu? Dosta toga zapravo. Kao prvo, nemojmo zaboraviti, do nedavno je Rusija, čak i nakon raspada SSSR-a, slovila kao "druga sila svijeta", danas tu poziciju definitivno preuzima Kina (koja cilja i na broj jedan). Dobro, taština neće dovesti do ugroza praktične koristi koja proizlazi iz dobrih rusko-kineskih odnosa. No, dvije sile teško mogu egzistirati u nekakvom "vakuumu prijateljstva" jer oko njih se nalazi stvaran svijet i stvarne zemlje prema kojima obje imaju svoje interese i ideje.
Točno između njih nalaze se velika prostranstva centralne Azije, regija koja u geopolitičkom smislu postaje sve atraktivnija. Do nedavno je ovo bio prostor potpune dominacije ruskog utjecaja. Nije tajna da još od raspada SSSR-a Rusija poprilično predano radi na tome da cijeli ovaj prostor zadrži u svojoj orbiti i privuče ga još bliže Moskvi. To su uspijevali i uspijevaju još i danas, ali njihov "najbolji prijatelj", koliko god šutjeli o tome, sad postaje i jedan od glavnih izazivača kada govorimo o utjecaju nad zemljama centralne Azije, bivšim sovjetskim republikama.
Nemojmo zaboraviti kako Rusija i Kina, iako stalno ističu suradnju, imaju zapravo dva velika projekta čiji interesi se nužno ne preklapaju. S ruske strane tu je Euroazijska ekonomska unija, projekt gdje definitivno Rusija vodi glavnu riječ. S druge strane Kina ima svoj gigantski projekt Novog puta svile (službeno - Inicijativa pojasa i ceste) koji je, dakako, zemljama koje se u isti uključe daleko atraktivniji od ruske alternative zbog jednog vrlo jednostavnog razloga: Kina nudi daleko više novca za izgradnju infrastrukture.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
