Liderica bjeloruske opozicije, Svetlana Tihanovskaja, dala je Aleksandru Lukašenku do 25. listopada da siđe s vlasti ili će se suočiti s općim štrajkom i blokadom prometnica. Taj rok je istekao, a Lukašenko, čini se, niti ne pomišlja na to da bi sišao s vlasti. Kakva je sada situacija u Bjelorusiji? Jesu li se radnici odazvali njezinom pozivu?
Čini se da ipak nisu, barem ne u broju koji je očekivala. Ako neki i jesu u štrajku to svakako nije generalni štrajk koji je najavljivan. Ona je pak tijekom jučerašnjeg dana ponovno pozvala sve stanovnike Bjelorusije da se "odupru pritisku" i da krenu u štrajk. Vlasti pak ističu kako nisu primijetili ništa neuobičajeno te kako kompanije rade normalno.
"Ukoliko pomognemo tvornicama da stupe u štrajk one će nama pomoći da dovršimo ono što smo započeli. Zapamtite - svaki mirni korak dalje je korak bliže okončanju nasilja, slobodi za političke zatvorenike i put prema održavanju slobodnih izbora u našoj zemlji", istaknula je Tihanovskaja koja se nalazi u egzilu.
Na društvenim mrežama tijekom jučerašnjeg dana pojavile su se slike prosvjeda u pojedinim srednjim školama i na nekoliko sveučilišta. Prosvjednici su nosili transparente i mahali crveno-bijelim zastavama koje su postale simbol otpora protiv Lukašenkove vlasti. Dio prosvjednika okupio se pred zgradom telekoma u Minsku. Iako je u ponedjeljak uhićeno oko 500 osoba, što je trebao biti prvi dan generalnog štrajka, štrajk koji će "paralizirati zemlju", kako je najavljivala Tihanovskaja, definitivno se nije dogodio u ovoj bivšoj sovjetskoj republici od oko 9,5 milijuna ljudi.
Bjeloruski premijer Romano Golovčenko poručio je kako je situacija u zemlji "apsolutno mirna" te je osudio, kako ističe, "direktne pozive na nanošenje štete državi".
Novinska agencija Reuters kontakirala je nekoliko najvećih proizvođača u zemlji te isti redom ističu kako štrajka nema. "Ovdje nema štrajka, sve je dobro i svi su na radnim mjestima", istaknuo je u razgovoru predstavnik MZKT-a, kompanije za proizvodnju strojeva i vozila.
Za Tihanovskaju je rizik bio samo određivanje datuma, odnosno ultimatuma, jer scenarij u kojem se Bjelorusi ne odazovu, a to upravo sada i čine, mogao bi okončati njene ambicije da sruši Lukašenka s vlasti. Pokreti poput ovih imaju svoj rok trajanja - uvod, amplitude, trenutak eskalacije i konačno rasplet koji će pokazati koja strana pobjeđuje. Nešto slično se dogodilo u Venezueli prošle godine kada je opozicijski lider Juan Guaido, samoproglašeni predsjednik, nekoliko mjeseci u nizu uspijevao organizirati zaista velike anti-vladine demonstracije na kojima se okupljalo više stotina tisuća ljudi. No, uskoro su njemu i njegovim pristašama (a u tu skupinu se može slobodno ubrojiti i američka administracija koja ga je snažno podupirala) dvije stvari postale jasne: masovni prosvjedi ne vode nikamo te se, uključujući i zbog toga, počinju smanjivati. U tom presudnom trenutku jedino što je zapravo preostalo je ići na "sve ili ništa".
Guaido u Venezueli odlučio se za pokušaj vojnog udara (i to na Prvi Maj!) misleći da će vojska stati iza njega. To se nije dogodilo i to je bio kraj njegovih ambicija. Da, Guaido je još uvijek donekle relevantan, jer njegovi sponzori žele da bude, ali ideja da će on izvesti prevrat u socijalističkoj Venezueli više nije realna. To ne znači da neće biti novih pokušaja, no pozicija Nicolasa Madura danas je kudikamo čvršća nego je bila u proljeće 2019. godine.
U slučaju Bjelorusije, Tihanovskaja ni ne gaji ideju da bi mogla povesti vojni državni udar jer joj je jasno da je vojni i represivni aparat čvrsto na strani Lukašenka. Umjesto toga odlučuje se upregnuti narod s ciljem rušenja Lukašenka. Iz njene perspektive svakako vrijedi pokušati. Predsjednički izbori u kolovozu izazvali su itekako autentičan gnjev diljem zemlje pošto mnogi glasači smatraju da su izbori pokradeni (prema službenim podacima Lukašenko, koji je na vlasti još od početka 90-ih, dobio je 80% glasova). Gotovo nitko u Bjelorusiji neće s ozbiljnim licem tvrditi da su izbori "demokratski i pošteni", jasno je da nisu, ali koliku potporu Lukašenko zaista ima manje je jasno.
Dio građanstva bez sumnje želi njegov odlazak te u njemu vide diktatora kojem je "prošao rok trajanja". No, kako smo pisali već u jednom od ranijih tekstova na ovu temu, ekonomska pitanje ne mogu se ignorirati te su ista itekako pridonijela ovoj krizi (vidi: Zašto Bjelorusi 30 godina nisu marili za demokraciju).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
