Rezultati parlamentarnih izbora u Iraku 10. listopada ukazuju na to da će politička scena ostati fragmentirana, što će otežati formiranje nove vlade. Osim toga, rekordno nizak odaziv (41 posto) i izostanak značajnijih promjena na političkoj sceni u odnosu na razdoblje prije masovnih prosvjeda 2019. oslabit će legitimitet sljedeće vlade. Iako je politička grupacija koja se najviše oslanja na antizapadnu retoriku postigla najbolje rezultate na modernim izborima, Irak će nastojati zadržati neutralnu poziciju suočen s rivalstvom između Sjedinjenih Država i Irana.
Irački parlamentarni izbori prvobitno su se trebali održati 2022.; međutim, kao odgovor na prosvjede 2019. - najveće u povijesti Iraka - vlada je najavila prijevremene izbore, u skladu sa zahtjevima prosvjednika. U srpnju prošle godine, premijer Mustafa al-Kadhimi (imenovan nakon što je Adil Abdul-Mahdi podnio ostavku zbog prosvjeda) najavio je da će izbori biti održani u lipnju 2021. Tijekom priprema, vlada je odlučila odgoditi izbore za 10. listopada kako bi omogućila veću transparentnost i uključivost. Kao odgovor na zahtjeve prosvjednika, vlada je reformirala i izborni zakon. Povećala je broj izbornih okruga s 18 na 83 i birači sada mogu birati kandidata, a ne samo stranačku listu, što je neovisnim kandidatima trebalo olakšati ulazak u parlament.
Unatoč reformama koje je uvela Kadhimijeva vlada, stranke i društveni pokreti povezani s prosvjedima inzistirali su na tome da vlada nije ispunila sve zahtjeve, uključujući promjenu zakona o političkim strankama, kažnjavanje odgovornih za smrt prosvjednika (više od 600 ljudi koje su uglavnom ubijale snage sigurnosti i šijitske milicije) i veća kontrola države nad paravojnim organizacijama. Ove skupine i mnogi mladi Iračani također su na trenutni oblik izbora gledali kao na služenje samo bivšoj političkoj eliti, a u srpnju ove godine najavili su službeni bojkot izbora, kojemu se pridružila i Komunistička partija (dio dominantne Sairunske koalicije u parlamentu). Cilj je bio delegitimizirati ovogodišnji izborni proces, koji, prema njihovom mišljenju, nije mogao poboljšati političku situaciju u zemlji.
Najbolji rezultat postigla je grupa Sairun, koju vodi Muqtada al-Sadr, istaknuti irački šijitski mula. Sadristi su osvojili 73 od 329 zastupničkih mjesta, 19 više nego na prethodnim izborima. Sunitska stranka Taqaddum, osnovana ove godine koju vodi Muhammad al-Halbousi, koji je predsjednik parlamenta od 2018. godine, dobila je 37 mandata. Sličan rezultat (34, odnosno 32 mjesta) postigla je koalicija šijitskih stranaka Pravna država, na čelu s Nurijem al-Malikijem, bivšim premijerom Iraka (2006.-2014.), i Kurdske demokratske stranke na čelu s bivšim predsjednikom autonomne regije Kurdistan Masoud Barzani. Zauzvrat, broj mjesta za Fatah, stranku povezanu sa šijitskim milicijama, pao je s 48 na 17. Skupina 2019 i nezavisni kandidati povezani s prosvjednicima osvojili su ukupno oko 15 mjesta.
Sastav parlamenta ne razlikuje se puno od prethodnog i kao takav neće zadovoljiti težnje prosvjednika. Al-Sadr je populist koji zapovijeda paravojnim postrojbama (tzv. Mirovne skupine), a također je dominirao prethodnim parlamentom. Iako su u početku podržavale prosvjednike, Mirovne skupine su na kraju napale demonstrante. To ukazuje na to da će Sadr nastojati zadržati status quo. Rascjepkanost parlamenta može odgoditi formiranje vlade. Halbousijeva stranka također možda pokušava stvoriti najveći blok (iz kojeg predsjednik mora imenovati premijera). Fatahovo loše stanje moglo bi olakšati budućoj vladi da poveća svoju kontrolu nad militantima. Zato su predsjednik stranke Hadi al-Amiri i čelnici šijitskih milicija pozvali na daljnje prosvjede zbog izbora. Iako su masovne demonstracije njihovih pristaša malo vjerojatne, ova bi retorika mogla dovesti do pojedinačnih čina nasilja.
Rezultati su izazvali šokove diljem zemlje, kako u radosti tako i u nevjerici. Mnogi u pro-prosvjednom pokretu klicali su izbornom porazu svog primarnog neprijatelja: koalicije Fatah, moćnog saveza proiranskih milicija. Koalicija je s 48 mjesta na izborima 2018. otišla na 17 mjesta na nedavnim izborima, što je smanjenje od više od 60 posto. No političari i pristaše koalicije koja je gubila, odbijajući priznati poraz, vodili su kampanju da diskreditiraju iračko Nezavisno visoko izborno povjerenstvo (IHEC) i izdali su tanko prikrivene prijetnje da će "socijalni mir" biti poremećen ako izborni rezultati ostanu. Dok je IHEC stajao iza rezultata, Fatah je zahuktao retoriku, tražeći od svojih pristaša da izađu na ulice u znak prosvjeda. Bio je to loš rezultat: nekoliko stotina u Bagdadu i drugim gradovima na jugu i srednjem Eufratu. Ljudi bliski Fatahu istaknuli su mogućnost pribjegavanja oružju "kako bi se ispravili rezultati". Vlada je odgovorila raspoređivanjem sigurnosnih snaga u Bagdadu i drugdje, signalizirajući svoju spremnost da odgovori na svako oružano kršenje mira.
Ono što Fatahovom odbijanju daje zube je njegova politička ruka. 'Okvir za koordinaciju' izvorno je osmišljen da 'koordinira' pozicije islamističkih šiitskih igrača, uključujući sadriste, u odlazećem parlamentu. Iako neučinkovit, okvir je brzo oživljen nakon izbora, kako bi se suprotstavio novoj stvarnosti. No, kao i svi drugi napori na koordinaciji među tim skupinama od 2003., i ovaj će vjerojatno propasti jer se interesi njegovih članova razlikuju. Ammar al-Hakim i Haidar al-Abadi spremni su odustati nakon što se iscrpe pravni putevi, pokušavajući zadržati što je više moguće svoje predizborne dobitke. Blok bivšeg premijera Nourija Malikija, jedini pobjednik u ovom savezu izbornih gubitnika, želi iskoristiti polugu grupe kako bi prisilio Muqtadu al-Sadra da pregovara o nekakvom partnerskom sporazumu.
Fatah, međutim, na ovo gleda kao na egzistencijalnu borbu. Osim što je zadržao državno pokroviteljstvo koje je stekao svojim izbornim rezultatima 2018. i političkim sponzorstvom Hashda odnosno šijitskih milicija, Fatah je motiviran i ideološkim razmatranjima. Kao važan dio iranske regionalne osovine otpora, želi nastaviti koristiti svoje milicije kako bi uskladio Irak s iranskim interesima. No, izborni rezultati će ostati, s obzirom na potporu međunarodne i iračke vlade IHEC-u. Iranska intervencija je najbolja opcija Fataha. U svom pobjedničkom govoru, al-Sadrovo odlučno obećanje da će obuzdati milicije i usvojiti nepristrasan pristup u iračkim vanjskim odnosima (pažljivo sročen nagovještaj otvorenosti prema SAD-u) bilo je dovoljno da zabrine Iran. Davanje prioriteta šijitskom političkom identitetu nad izbornim pobjedama je aranžman koji umiruje mnoge šijitske gubitnike, ali bi u suštini razvodnio, ako ne i potpuno oduzeo sadristima njihovu izbornu pobjedu. Što je još važnije, aranžman bi proizveo neučinkovitu formulu upravljanja, u osnovi ponavljajući strukturne neuspjehe vlada nakon 2003. u kojima je donošenje odluka bilo teško, izbjegavanje odgovornosti i konstantno slab učinak.
Al-Sadrov izazov leži upravo ovdje: pretočiti svoju izbornu pobjedu u političku pobjedu. U ovom još uvijek etno-religijskom sustavu podjele vlasti, on postaje jedini ili barem dominantan šijitski igrač u formiranju vlade, eventualno ulazi u dogovor sa sunitima i Kurdima o formiranju većinske vlade. Ovo bi bila nova formula upravljanja u kojoj sadristi uživaju privilegije upravljanja, preuzimajući odgovornost i za neuspjehe i za uspjeh. Odgovorna većinska vlada bila bi korak u pravom smjeru. Ono što komplicira ovaj scenarij je da sadristi nisu imali većinu šjiitskih glasova. Ovo ostavlja al-Sadru dva scenarija. Mogao se udružiti s Malikijem, ignorirajući članove drugog okvira kao što je Fatah, ili bi sadristi mogli pregovarati o sporazumu s neislamističkim pobjednicima šijita na izborima, više od 40 novih nezavisnih i prosvjedničkih članova parlamenta. Ovaj dogovor mogao bi uključivati neislamističke članove koji bi glasali za prolaz sadristske vlade kroz parlament, ali bez sudjelovanja u samoj vladi, čime bi zadržali svoj oporbeni status. Doista, o tome se već u početku govori između dvije strane.
Kako bi izbjegao politički vakuum, predsjednik će najvjerojatnije odrediti kandidata za premijera koji nema čvrst stav o američko-iranskom rivalstvu. Nova vlada će se držati procesa povlačenja američkih borbenih jedinica iz Iraka (oko 2500 vojnika), koji bi trebao završiti 31. prosinca. Unatoč Sadrovom neprijateljskom stavu prema bilo kakvoj američkoj prisutnosti u Iraku, nastavak aktivnosti Daešovih ćelija znači da će jedinice za obuku i druge zapadne trupe u misiji NATO-a ostati u zemlji. Bit će u interesu sljedeće vlade nastavak Kadhimijeve neutralne politike (održavao je pozitivne odnose sa SAD-om i Saudijskom Arabijom, kao i s Iranom) i aktivnosti na jačanju multilateralne suradnje u regiji (kao što je summit u Bagdadu ili trilateralna suradnja s Egiptom i Jordanom).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
