Napetosti između Rusije i SAD-a rastu kontinuirano već godinama. Čini se kako je negdje prije desetak godina došlo do točke velikog razilaženja nakon što je izgledalo, barem početkom stoljeća, da bi budućnost odnosa između Moskve i Washingtona mogla biti utemeljena na praktičnoj kooperaciji.
Postoji više teorija o tome zašto je došlo do razilaženja. Mnogi smatraju kako je SAD bio voljan aktivno surađivati s Rusijom dok je Rusija još bila u fazi oporavka svoje snage nakon krize 90-ih godina, no nakon što Rusija počinje obnavljati svoju snagu, a samim time i utjecaj, odnosi se vraćaju tamo negdje gdje su i bili u vrijeme Hladnog rata.
Bio je tu period, čak i u dobrom dijelu prvih desetak godina Putinove vlasti, kada je Rusija bila voljna postati partner, ali te ponude bile su sustavno odbijane. Bivši dužnosnik američke CIA-e i suradnik u Centru za mirovne studije na Georgetown sveučilištu, Paul R Pillar, smatra kako je Zapad kriv: "Odnos je postao loš zbog činjenice da je Zapad odbio tretirati Rusiju kao zemlju koja je odbacila sovjetski komunizam. Rusiju je trebalo pozdraviti u novoj zajednici naroda - umjesto toga nju se i dalje smatralo kao nasljednicu SSSR-a, a samim time bila je i glavni fokus zapadnjačkog nepovjerenja".
To stoji, donekle, no moglo bi se argumentirati kako Zapad jest bio voljan primiti Rusiju u "novu zajednicu naroda", ali pod uvjetom da Rusija na tom položaju ne bude utjecajna.
Postoji priča da je američka državna tajnica Madeleine Albright jednom prilikom istaknula: "Ne može biti poštenja sve dok teritorij jednog Sibira kontrolira samo jedna zemlja". Nema konkretnog dokaza da je Albright to ikada rekla, no ta ruska teorija zavjere proizlazi iz percepcije da Zapad otprilike tako i gleda na njihovu veliku, bogatu resursima, zemlju.
Šansa za rusko-američku suradnju bila je konkretna sve dok SAD nije odlučio da bi možda bilo bolje iskoristiti priliku dok Rusija loše stoji pa je učinkovito "okružiti". Zbog toga se krenulo s daljnjom ekspanzijom NATO saveza prema istoku, prema Rusiji - iako se pred kraj Hladnog rata SAD eksplicitno obvezao da to neće činiti ukoliko tadašnji SSSR dozvoli ujedinjenje istočne i zapadne Njemačke.
Ta pogažena riječ na neki način je bila "iskonski grijeh" nakon kojeg je sve otišlo nepovratno nizbrdo. Prvo se NATO proširio na Poljsku, Češku i Mađarsku - zemlje koje su imale povijest otpora prema Moskvi u sklopu socijalističkog bloka. Možda - i samo možda - je Rusija bila spremna to i (nevoljko) prihvatiti, ali NATO ide dalje i počinje uključivati sada već i zemlje bivšeg SSSR-a: Latviju, Litvu i Estoniju. Dakle, proboj do granice je izvršen. U isto vrijeme postoji i plan uključenja i Ukrajine i Gruzije. Štoviše, zbog planova za Ukrajinu je izbio sukob, rusko preuzimanje Krima i rat na istoku Ukrajine. Isto tako ranije je izbio i kratki rusko-gruzijski rat (2008. godine).
Tako smo došli do situacije da su mišljenja u Moskvi i Washingtonu sasvim drugačija. Rusija smatra kako SAD želi oslabiti njihovu zemlju, možda je čak i dezintegrirati, okružujući je vojskom. SAD pak tvrdi da je na snazi ruski "revanšizam" i da se Putin želi osvetiti za puno toga, prije svega zapadnu ulogu u rušenju SSSR-u. Ima istine u oba tabora.
John Sawers, bivši šef britanskog MI6, u komentaru o rusko-američkim odnosima za BBC istaknuo je: "Ono što nam treba je strateško razumijevanje s Moskvom kako bismo mogli osigurati globalnu stabilnost. Treba nam stabilnost Europe između Rusije i SAD-a u konačnici za stabilniji svijet. Pax Americana - američki jednopolarni pokret - bio je kratkog vijeka i sada je završen".
Možda jest Pax Americana završena u praksi, ali definitivno nije u teoriji. SAD ni na trenutak ne pomišlja na prihvaćanje nekakvog multi-polarnog svijeta već se strogo i dalje drži svoje ideologije o "američkoj izuzetnosti", a sve dok je tako, jednostavno je nemoguće graditi normalne odnose sa zemljom kao što je Rusija. Ta ideja naprosto nije kompatibilna s osnovnom ideologijom - umjesto toga plan je i dalje kako srušiti Rusiju, oslabiti je, maknuti je iz arene kako bi SAD još jednom bio sam, jedina super-sila na svijetu. Bili su u takvoj poziciji nekih 10-ak ili 15-ak godina nakon raspada SSSR-a i očito im se takav status toliko dopao da ga žele zadržati (ili vratiti natrag) pod svaku cijenu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
