Dana 21. studenoga 2013. godine, neposredno prije nego što je Viktor Janukovič htio potpisati sporazum između Ukrajine i Europske unije, tadašnji ukrajinski predsjednik najavio je da se to ne bi dogodilo - njegov je kabinet odbacio plan. Umjesto toga, Ukrajina cilja na carinsku uniju s Rusijom. Ovakav zaokret od 180 stupnjeva iznenadio je mnoge Ukrajince. Neki su izrazili svoju frustraciju istog dana u Kijevu. Euromajdan je izrastao iz prosvjeda. Popularni ustanak, također poznat kao 'revolucija dostojanstva', završio je u veljači 2014. Gotovo četiri mjeseca kasnije (i više od stotinu smrtnih slučajeva), Janukovič je pobjegao u Rusiju, nakon čega je ubrzo uslijedio referendum na Krimu o pripajanju Rusiji i izbijanje sukoba u istočnoj Ukrajini. Danas tihi rat i dalje traje u istočnoj Ukrajini, što predstavlja krvavu pozadinu za pripreme Ukrajine za predsjedničke i parlamentarne izbore sljedeće godine.
Godišnjica Euromajdana je za mnoge Ukrajince sporedna stvar. Za većinu je ispalo da su revolucionari jednostavno zamijenili dotadašnje političare na vlasti, a stil vladanja je ostao više-manje isti. Unatoč tome, na Majdanu nezaležnosti odnosno Trgu neovisnosti, središnjem trgu u Kijevu, stoji izložba s fotografijama iz revolucije koja okružuje spomenik neovisnosti usred trga. Ljudi s megafonima promoviraju euromajdanske poruke ili one o ukrajinskoj nezavisnosti. I ovdje je mjesto gdje se može naići na onu stranu nove Ukrajine o kojoj se govori ponekad premalo, ponekad previše: Ukrajina je otišla krajnje desno. Naljepnice krajnje desnog nacionalnog korpusa, političke stranke pukovnije Ukrajinske narodne garde poznate kao Azovska bojna, posvuda su u Kijevu ovih dana. Uz nekoliko naljepnica s huliganskim porukama i komadićima ekstremnih grafita, naljepnice Nacionalnog korpusa pozivaju mlade ljude da se "pridruže redovima", promovirajući sve od "bratstva" do "jedne krvi", sve ukrašene logom stranke.
Azov je nastao u 2014. godini u borbi protiv ruskih vojnika na istoku Ukrajine i brzo je stekao ugled kao jednu od najžešćih proturuskih snaga u zemlji. No, također je otvoreno prihvatio samozvane neonaciste u svoje redove - nešto što je postalo ciljem propagande Kremlja, koji tvrde da Ukrajinu vodi fašistička "hunta". Daleko je to od istine, jer Ukrajinu vodi organizirani kriminalni kartel, sastavljen od moćnih gradskih pripadnika ekonomske mafije, kojoj je profit nauštrb države jedina ideologija. Azov je formirao Nacionalni korpus u listopadu 2016. godine; ranije ove godine, formirali su Nacionalnu miliciju, uličnu patrolu koja je sudjelovala u napadima na romske logore. Ona je pomogla organizirati od ožujka do listopada više od 10.000 ljudi, uključujući i pregršt neonacista iz Njemačke koji dolaze na 'izlete' u Ukrajinu. Ekstremističke snage poput Azovskog pokreta iskoristile su ranjivo stanje Ukrajine: oni rade s relativnom nekažnjivošću i prijete pravima manjina poput Roma i LGBT zajednice u Ukrajini. Što je još gore, mnogi domaći i međunarodni pristaše pokušavaju umanjiti problem jer zabrinjava da će se sve to spojiti s diskursom koji se razvija u Kremlju, čime se daje značaj ruskom tumačenju stanja u Ukrajini.
Korupcija je i dalje kronični problem u Ukrajini. Unatoč međunarodnim pritiskom u borbi protiv prekomjerne korupcije u zemlji, Ukrajinci u jednoj nedavnoj anketi kažu kako se češće susreću s podmićivanjem nego u 2015. godini. Političari Ukrajine iskazali su se neuspješnom borbom protiv korupcije - ne uspijevaju izgraditi novu Ukrajinu na način na koji su se ljudi koji su sudjelovali u revoluciji nadali. I, unatoč određenom napretku, gospodarstvo Ukrajine i dalje je slabo. Nedavna studija koju je objavio Credit Suisse kaže da je Ukrajina među najgorim zemljama u smislu neto vrijednosti prihoda građana. Mnogi Ukrajinci, posebno mladi, napuštaju zemlju, pronalazeći posao u inozemstvu; prema anketi ranije ove godine, manje od jednog od pet Ukrajinaca mlađih od 35 godina smatra da imaju dobru budućnost u Ukrajini.
Ukrajina se odlučila za političku asocijaciju i ekonomsku integraciju s Europskom unijom kada je potpisala Sporazum o pridruživanju (AA) 2014. godine. Sporazum je bez presedana u tome što se zemlja obvezala na reforme bez izgleda za članstvo u EU. Međutim, razmjer reformskih obveza Ukrajine ne podudara se sa sposobnošću vlade u Kijevu da ih provede. Pomoć Europske unije od 1992. do 2013. doprinijela je podizanju svijesti o europskim pravilima i standarda u Ukrajini, ali je zanemariv utjecaj na funkcioniranje državnih institucija. Od 2014. godine EU je pojačala svoju pomoć i zapravo je podržala obnovu ukrajinskih državnih institucija. Uvedene su brojne važne inovacije. To uključuje stvaranje skupine za podršku Ukrajini (SGUA), dulje i veće programe pomoći (pod idejom decentraliziranih sporazuma), pozicije dužnosnika posvećene reformama i opsežna makrofinancijska sredstva i pomoć.
Na makro razini, usmjerena je koordinacija i planiranje pomoći SGUA kroz razvijanje pristupa koji obuhvaća cijele sektore. Nasuprot tome, pomoć prije 2014. sastojala se od velikog broja pojedinačnih projekata. SGUA je dovela do mnogo bolje koordinacije s drugim međunarodnim donatorima. Ukrajina je imala koristi od boravka visokih dužnosnika EU u zemlji. Njihova stručnost je podržala i političke i tehničke aspekte interakcija s ukrajinskom vladom. Na mikro razini, većina potpore EU-a je u obliku projekata tehničke pomoći. To može biti učinkoviti način u prijenosu specifičnih tehničkih znanja i vještina, ali njihov uski fokus i kratke vremenske skale su daleko manje korisne za izgradnju institucija. S obzirom na izazov preobrazbe ukrajinskih institucija, potreban je pametniji, fleksibilniji i više diferencirani pristup korištenju pomoći EU za pojedinačne projekte.
Tako peta godišnjica 'revolucije' prolazi podosta tiho. Euromajdan nije bio unaprijed pripremljena revolucija, to je pobuna s kozačkim mentalitetom. A Kozacima treba hetman, odnosno tradicionalan vođa. Teško da postoji hetman u današnjoj Ukrajini. U zemlji vlada anarhija; svatko živi kako želi i svi su zadovoljni i nezadovoljni svime. U takvom društvu, maksimalni mogući događaji su kratki neredi, mali prosvjedi koji neće doseći razinu iz 2013. godine. Uostalom, trenutna situacija odgovara svima, nitko ne želi mir u Ukrajini. Rat ne sprječava nikoga u Kijevu da radi, živi ili slobodno komunicira, kreće se i planira za budućnost? Podjednako je u mnogim regijama. Jedini u ovoj priči koji stvarno pate od rata su oni koji žive na granici sudara. Svi su ostali u udobnoj zoni. Danas Ukrajinci vjeruju da štite cijeli svijet od Rusije, što je narativ kojim se stvara identitetska politika koju još nitko ne shvaća u cjelini.
Nemoguće je sa sigurnošću reći hoće li se Majdan sutra ponoviti. Da bi se nešto rasplamsalo, mora postojati netko kome će biti potrebno i korisno. Činjenica je da su mnogi Ukrajinci već dugo navikli živjeti u siromaštvu, a svaki dan im se kaže da je to norma i to je kako treba. Ako se u bliskoj budućnosti dogodi opet neka revolucija, onda bi uzrok mogao biti samo izdaja vlastitih ljudi na vlasti. Kao i prije, najveći neprijatelji Ukrajinaca nisu Rusi ili neki drugi vanjski napadači, već samo Ukrajinci. Naravno, za ustanak treba puno više jer sve to neće biti jedinstveno i situacijsko. Mora postojati organizator, jezgra na kojoj će sve to zadržati. Za sada, predstojeći izbori su ograničavajući trenutak - ljudi i dalje vjeruju. Ali ako se iznenada administratorski stroj omete s ovim izborima, taj trenutak može poslužiti kao pokretač za novi ustanak.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
