Već nekoliko mjeseci diljem Europe traju prosvjedi poljoprivrednika, najčešće popraćeni konvojima traktora koji blokiraju državne prometnice, a nerijetko i glavne gradove. Situacija je trenutačno takva da pobuna svako malo utihne i biva ponovno razbuktana na drugom mjestu. Državne vlasti nastoje gasiti požar na način da nude, malo po malo, ustupke koji bi bili taman dovoljni da se poljoprivrednici maknu s glavnih cesta. Jasno, takvim mjerama se ne rješavaju problemi, samo se eventualno odgađaju i u konačnici će biti još i veći.
Podsjetimo, razloga za ovu "traktor revoluciju" je puno, ali jedan se ipak najviše ističe - europski plan tranzicije prema novim "zelenim" poljoprivrednim regulacijama koje su dio još šire energetske tranzicije koju Europa nastoji provesti.
S jedne strane to je pohvalna misija, ako se gleda utjecaj na okoliš, a još i više ako se takva tranzicija promatra u kontekstu potencijalno devastirajućih posljedica globalnog zatopljenja. S druge strane postoje i kontraargumenti koji tvrde da je "zelena tranzicija" stvorena, ili barem ubrzana, kako bi se eliminirao utjecaj Rusije u svijetu (ali ne samo Rusije, tu su i bliskoistočne naftne sile poput Saudijske Arabije, Irana...).
Nema sumnje da bi Europa bila u boljoj poziciji kad bi mogla sama proizvoditi dovoljno svoje energije, po mogućnosti iz čistih i obnovljivih izvora. Mišljenja struke su pak podijeljena, čak i one koja nije politički kontaminirana. Neki vide rješenje u nuklearnoj energiji, drugi se takvih rješenja groze. Generalno debata je još uvijek debata, nema jasno određenog konsenzusa.
No, energetska tranzicija neće biti provedena sama za sebe. U procesu je kreiran ambiciozan plan smanjenja stakleničkih plinova, odnosno problema koji eskaliraju klimatske promjene. I tu dolazimo do poljoprivrednika jer oni predstavljaju konkretan problem u emisiji stakleničkih plinova. Jasno, pritom se ne misli na malu, organsku poljoprivredu već na veće pogone koji su gotovo industrijski, a u procesu stvaraju jako puno CO2, pogotovo oni koji se bave industrijskim uzgojem stoke.
Ukratko - nema ostvarenja klimatskih ciljeva bez vrlo konkretne transformacije poljoprivrednog sektora. Zar je zaista tako? Zar ne bi trebalo prije "dohvatiti" neke druge? Ima tu još puno prijestupnika, dakako, recimo transport, ali nažalost po poljoprivrednike, njihov utjecaj je prevelik. Procjenjuje se da je poljoprivredni sektor odgovoran za oko jednu trećinu globalnih emisija stakleničkih plinova.
Jasno, politika je zaključila da bi im možda bilo najlakše udarati po poljoprivrednicima dok jure ka ostvarenju brojki koje su si zadali. Prije će krenuti na njih nego na veliki biznis koji je u stanju kontrolirati politiku. Dakako, poljoprivrednici to znaju i sad im je jasno da im nije ostalo puno osim pobune.
Vrlo očita politika koja ima za namjeru poljoprivrednike "riješiti" prve u toj zelenoj tranziciji razbjesnila je desetke tisuća europskih poljoprivrednika koji su organizirali masovne prosvjede kako bi izrazili svoje frustracije zbog najnovijih klimatskih propisa, ali i zbog velikih troškova proizvodnje te jeftinog uvoza iz inozemstva, osobito iz zemalja s manje strogim pravilima (recimo iz Ukrajine).
Prosvjedi su ovog tjedna nastavili potresati Europu dok su stotine čeških i grčkih farmera izašli na ulice Praga i Atene, što je posljednji u valu prosvjeda koji je zahvatio zapravo sve europske zemlje osim četiri - Austriju, Dansku, Finsku i Švedsku.
U nekim su gradovima bijesni poljoprivrednici pribjegli bacanju hrpe gnojiva i gađanju gradskih zgrada jajima, drugi su koristili svoje traktore za blokadu luka i cesta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
