Jedna osoba je ubijena, a deseci su ranjeni nakon nove eskalacije nasilja u sklopu žestokih anti-vladinih prosvjeda u Egiptu. U isto vrijeme policija u Kairu napada prosvjednike obiljem suzavca nastojeći ih ukloniti s trga Tahrir gdje ih je stigao veći broj u namjeri da tamo i ostanu u znak protivljenja predsjedniku Morsiju i njegovoj Vladi.
Žestoki sukobi odvijaju se i u gradu Damanhour, na prostoru delte rijeke Nil, gdje je napadnuto sjedište stranke "Sloboda i Pravda" (politički ogranak organizacije Muslimanska Braća). "Član Bratstva, Islam Fathy Masoud (15), ubijen je, a 60 ih je ozljeđeno nakon što su nasilnici napali sjedište Muslimanske Braće u Damanhouru", istaknuto je na stranicama MB-a. Do napada je došlo nakon što je oko 1,500 pripadnika MB-a izašlo na ulice kako bi istaknuli svoju potporu za predsjednika Mohameda Morsija koji si je dekretom znatno proširio ovlasti i - prema mnogima - cilja ka apsolutnoj vlasti.
Protivnici Morsija tada su, prema pojedinim izvorima, napali povorku Muslimanske Braće kamenjem i molotovljevim koktelima. Informacije govore kako snaga sigurnosti nije bilo niti blizu.
Prosvjednici u Kairu zavjetovali su se kako neće napustiti Tahrir sve dok Morsi ne odustane od najavljenih promjena.
Analitičar lista al-Quds al-Arab, Khaled el-Shami, komentirao je situaciju u Egiptu za vrijeme gostovanja u posebnoj emisiji Press TV-a na aktualnu temu. Shami tvrdi kako se u Egiptu upravo "rađa novi diktator"
Prije nekoliko minuta, tisuće sudaca su stupili u štrajk prosvjedujući protiv ukidanja sudske vlasti koja je u Egiptu tradicionalno poštivana kao nezavisna, čak i u vrijeme Mubarakove diktature i drugih. Suci su i tada donosili presude protiv režima. Ovo što se događa u Egiptu posljednjih nekoliko dana je bez presedana. Još od doba faraona, nijedan državnik nije ukinuo sudski sistem i pravo naroda Egipta da odu na sud protiv režima ukoliko to žele.
Kada suci štrajkaju, znači da je država Egipat paralizirana. Govorimo o još većem javnom gnjevu koji se stvara. Egipat je već duboko podjeljen s ovim predsjednikom koji ne zna diferencirati između toga da li je vođa Muslimanske Braće ili vođa egipatskog naroda. Zato je jučer otišao održati govor samo za svoje ljude koji ga podržavaju, umjesto da se obrati cijelom narodu i bar pokuša objasniti svoje odluke.
Bojim se da ćemo vidjeti još nasilja. Još krvi. Egipat je sada otet od strane nekoga za koga smo se nadali da će ispuniti ciljeve revolucije, ali dobili smo to da će Egipat izaći kao gubitnik", istaknuo je Khaled el-Shami.
Podsjetimo, velik broj ljudi izašlo je na ulice prošlog petka kada je egipatski predsjednik Mohamed Morsi odlučio dekretom povećati si svoje ovlasti. Mnogi iz oporbe, kao i velik dio stanovnika Egipta, vide ovaj potez kao početak procesa u kojem bi Morsi uskoro mogao postati nedodirljiv, a njegova vladavina diktatorska. Mnogi na to ne pristaju, naročito nakon što su u prije manje od dvije godine s vlasti svrgnuli dugogodišnjeg pro-američkog despota Hosnija Mubaraka.
Da bismo razumjeli od kuda proizlaze sve ove tenzije, moramo se nakratko vratiti u siječanj 2011. Kada je počela masovna pobuna protiv Mubaraka, 25.1.2011, prosvjede nisu predvodili predstavnici Muslimanske Braće, već primarno sekularna i liberalna mladež Egipta kao i pojedine ljevičarske organizacije. Upravo u to vrijeme svijet se detaljno upoznaje s imenom Muslimanska Braća. Mnogi mediji, ne znajući ishod pobune, izrazili su "zabrinutost" da bi se eventualno vlasti mogla domoći organizacija MB. I tada, baš u vrijeme najvećih sukoba, dok su mladi ginuli na ulicama, iz MB-a poručuju kako će ostati "po strani" i ne miješati se u aktualni sukob. Tako je i bilo, još uvijek nije prošlo toliko vremena da bismo se bavili revizionizmom.
Za potlačene i željne promjene u Egiptu najvažniji događaji događaju se ne za vrijeme 18-dnevne pobune u siječnju i veljači 2011, već neposredno zatim. Dok su trgom Tahrir odjekivali vatrometi, zakulisne igre već su se ubrzano odvijale. Prvi korak u rušenju revoluciju bilo je histerično medijsko inzistiranje da Egipat mora hitno imati novu vlast. U tom periodu vojska je preuzela kontrolu na nekoliko mjeseci. Negdje u tom periodu ispostavilo se da se u "demokraciji" mogu natjecati samo pripadnici stare garde i Muslimanska Braća, jer jedino to dvoje imaju svu nužnu logističku i drugu potporu. Za narod na ulicama, za sve one prave revolucionare, revolucija je ovdje isčezla i proces se ponovno prebacuje u ruke elite.
Koliko je narod ogorčen ovakvim ishodom pokazuju i predsjednički izbori sredinom ove godine. Polovica birača, oko 49%, glasalo je Ahmeda Shafiqa - zadnjeg premijera iz vremena Hosnija Mubaraka. Da li to znači da je 49% ove najveće arapske zemlje željelo zadržati sve po starome? Teško, prosvjedi potpore Hosniju Mubaraku gotovo da nisu ni postojali, za razliku od susjedne Libije gdje je i do milijun ljudi prethodno NATO bombardiranju izlazilo na ulice Tripolija kako bi izrazili potporu za Pukovnika Muammara Gaddafija. Nema sumnje da je narod htio odlazak Mubaraka, ali očito dobar njih nije želio dolazak konzervativnih Islamista iz redova Muslimanske Braće. Jer problem sa MB-om nije samo taj što su konzervativni - ako narod želi konzervativce, neka ih imaju - problem je taj što su MB produžena ruka pro-zapadne neo-kolonijalističke politike i s njima se narod Egipta nikada neće osloboditi okova u kojima se nalaze. Jedan od glavnih okova koji guši njihovu i druge zemlje je MMF, a Morsi i MB odmah su pokazali kako će MMF-u biti dobri i poslušni suradnici.
To pokazuje da je predizborna kampanja Morsija bila lažna. Da je Morsi zaista faktor promjene - narod bi mu dao priliku, štoviše, narod mu jest dao priliku. Obećao je promijeniti vođenje ekonomije iz doba Mubaraka u nešto drugo, to nije učinio. Umjesto da se krene sa zaštitom nacionalnih interesa, strane investitore dočekuje se sa crvenim tepihom.
Nezaposlenost mladih u Španjolskoj (oko 50%), Grčkoj i nekim drugim EU zemljama već dovodi do situacije za koju mnogi predviđaju da bi mogla izmaknuti kontroli. Zamislimo tek situaciju u Egiptu - nezaposlenost mladih (15-29 godina) prema posljednjim brojkama iznosi čak 77.5%. Priče o tome kako Morsi ovo nije do sada mogao zaustaviti su samo priče, kao i one da Obama u cijelom prvom mandatu nije uspio zatvoriti zloglasni zatvor Guantanamo.
Nemojmo ni jednog trenutka zaboraviti kako Egipat, kao i druge zemlje, ima svojih "99%" - termin koji je popularizirao američki Occupy pokret, drugim riječima - podjela na klasu izrabljivanih i izrabljivača.
Stanovnici Egipta željeli su promjene, u prvom redu ekonomske promjene, a dobili su nove MMF kredite. Samo taj detalj dovoljan je da se konstatira kako je revolucija ukradena i kako se u Egiptu dogodilo nešto, ali to nešto nije revolucija. Za većinu stanovnika te zemlje izbor sekularno ili religiozno je sekundaran, koliko god se ta podjela gurala u fokus, za većinu bitan je njihov život, privreda, dostojanstvo, pravo na rad, školstvo, zdravstvo. Govorimo o onim "pravim" ljudskim pravima, univerzalnim pravima koje gotovo nijedna država svijeta danas ne poštuje. Pridodajmo tome i nužnu autonomiju, nijedna zemlja ne može ni sanjati o tome da će živote svojih građana učiniti dostojnima dok ima kronični deficit autonomije. Egipćani su frustrirani tom činjenicom i to s pravom. Znaju da je njihova velika, sukladno tome i snažna, zemlja pretvorena u američki satelit i glavni vanjskopolitički koordinator politike Washingtona u regiji. To je bilo očigledno i za vrijeme nedavnog konflikta u Gazi, Egipat je uspješno izveo medijaciju i primirje je proglašeno između Hamasa i IDF-u, ali tek nakon što se u Kairu pojavila američka državna tajnica Hillary Clinton.
Možda je baš ta "uspješna" medijacija u aktualnom sukobu donekle ponukala Morsija da sada krene sa svojim planom preuzimanja veće moći - očito smatrajući kako mu je popularnost porasla. To nam ponešto govori i o samom planu, izgleda kako ga je Morsi već ranije pripremio i samo je čekao pogodan trenutak.
Dolaskom na vlast Morsi nije uveo ekonomske promjene i iz toga aspekta možemo zaključiti kako je Egipat i dalje kontroliran - što svjesno, što spontano - izvana. Vanjska kontrola Egipta ima dva cilja - prvi je koristiti Egipat kao regionalno uporište za dominacijom sjeverne Afrike i Bliskog istoka, dok je drugi - garancija mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Glede vanjskopolitičkog utjecaja na Egipat nužno je osvrnuti se i na politiku SAD-a i Izraela. Unatoč činjenici da su politike ove dvije zemlje dugi niz godina komplementarne, veće i manje trzavice itekako postoje. Tko koristi koga u tom odnosu? Izrael SAD ili SAD Izrael? Oba odgovora su točna i oba znatno utječu na stanje u Egiptu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
