Bio je to neobičan Božić, koji se slavi po julijanskom kalendaru u Kijevskoj katedrali. Tijekom vikenda u Istanbulu, dokument o neovisnosti odnosno autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, tzv. tomos, potpisao je ekumenski patrijarh Bartolomej. Na Božić, tomos je bio predstavljen tijekom službe, prenesen medijima na javnoj televiziji.
"Danas slavimo našu crkvenu i duhovnu neovisnost", riječi mitropolita Epifanija i nove glave crkve gromko odzvanja kroz zvučnike u predvorju. "Zahvaljujem Bogu, patrijarhu Bartolomeju i predsjedniku Petru Porošenku." Prethodno je priznata bila samo Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije (UOK-MP). Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije (UOK-KP) odvojila se. S tomosom se također priznaje kao kanonska: Ukrajinska pravoslavna crkva od sada je jedna od 15 neovisnih, "autokefalnih" crkava ekumenske patrijaršije.
Mnoga istraživanja u devedesetima usredotočila su se na promjenu političkog sustava zemalja u trećem valu demokratske tranzicije, kao i na preinaku gospodarskog sustava. Malo tko je tada uviđao velik povratak religije u društvene tijekove. Razni pravci razumijevanja političkog i društvenog razvoja većinom su smatrali kako je marksističko-lenjinistički ideološki sustav u Varšavskom paktu i osobito Sovjetskom Savezu umanjio važnost religije i gotovo ju iskorijenio iz političkog vidokruga. No, vrlo se brzo shvatilo kako je religija i te kako važan čimbenik u općim izborima, povratku nacionalizirane imovine, javnom obrazovanju, seksualnosti, kao i ishodište legitimnosti političkog djelovanja.
Osobito je to razvidno u pravoslavnim zemljama, gdje su pravoslavne crkve bile poistovjećene s državnim crkvama. Pravoslavna crkva se sastoji od decentraliziranih organizacija temeljenih na stoljetnim tradicijama i modernim političkim uvjetima. Općenito se temelje na lokalnim ili nacionalnim crkvama koje imaju autokefalni status tj. imaju mogućnost birati samostalno svog glavnog biskupa. Prema kanonskom pravu, lokalna crkva nije ni nacionalna niti teritorijalna u svojoj prirodi, već počiva na mitropolijama odnosno skupinama dijeceza na čelu s patrijarhom, arhiepiskopom ili mitropolitom, povezanim u sinode.
Odnosima među autokefalnim crkvama određeni su prema hijerarhiji časti, pri čemu je carigradski patrijarh ekumenski odnosno primus inter pares. Elastičnost decentraliziranog sustava pokazala se blagotvornom za razvoj pojedinih crkava koje su međusobno povezane doktrinarnim i liturgijskim jedinstvom.
Istovremeno su pojedine crkve živjele u izolaciji jedna od druge, nisu uspjele donositi zajedničke odluke a osobito je poguban utjecaj imao nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Nacionalizam vidi crkvu kao dodatak nacionalnoj ideji, kao instrument koji čuva jezik i običaje jedne nacije. Takav slučaj doživio je vrhunac u ljeto 2018. godine u Ukrajini, nakon što je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio od ekumenskog patrijarha Bartolomeja priznanje autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u sporu s Ruskom pravoslavnom crkvom oko nadležnosti – odnosno oko samostalnog donošenja odluka.
No, ukrajinski i ruski državni vrh zapravo ne djeluje u smislu kanonskog prava, već nacionalističkom politikom gdje je crkva tek jedan instrument. S obzirom na dugu tradiciju Crkve, jasno je da ona nije nacionalna u svom razvoju i dogmi. Ovakva ne-nacionalna osobina Crkve prisutna je još od apostolskih vremena. Najkasnije od Jeruzalemskog ili Apostolskog sabora je odlučeno kako kršćanstvo nije vezano za etničku pripadnost. To najsažetije govori Sveti Pavao kada kaže: 'Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više rob – slobodnjak! Nema više: muško-žensko Svi ste vi jedno u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju' (Gal 3, 26-29).
Ovo otvaranje vjerske zajednice iz jednog naroda cijelome svijetu opisalo je Crkvu kao katholikos – sveopću i univerzalnu, bez obzira na etničko porijeklo njezinih članova. Osnovna podjela duhovnika u takvom crkvenom poretku jest na episkope, prezbitere i đakone, u strogom hijerarhijskom stupnjevanju. Osnovno je pravoslavno pravilo ekleziologije temeljeno na ideji da gdje god postoji sveta euharistija tu je i Crkva i cjelina Kristovog tijela; ideja lokalne Crkve proizlazi iz činjenice da se euharistija slavi na određenom mjestu, te tvori zajedništvo (katoličanstvo) svih članova Crkve, bez razlike u dobi, zanimanju, spolu, rasi, jeziku itd. Isto tako postoji zemljopisna priroda euharistije koja govori da je euharistija uvijek zajedništvo nekog mjesta.
Zbog svog obrazovanja, u vrijeme narodnih preporoda u 19. stoljeću, svećenici su često bili predvodnici nacionalnih ideja. Uskoro je Crkva spoznala da je nacionalizam važna i moćna ideja unutar narodnih masa, ali i unutar političkih elita, pa je poticala nacionalne pokrete i time stekla oznaku nacionalnih crkava. Posebno se to ocrtavalo među pravoslavnim Slavenima koji su brkali Crkvu i naciju i znali su upregnuti Crkvu da služi ciljevima nacionalne politike, pa su svoju vjeru proglašavali srpskom, ruskom ili bugarskom, zaboravljajući da je ona u prvom redu pravoslavna i univerzalna. Zbog toga veliki moderni pravoslavni učenjak Timothy Ware kaže da je posljednja dva stoljeća nacionalizam bio bolest pravoslavlja. Pokušavalo se pronaći ekskluzivno nacionalne osobine crkvenih zajednica koje su kanonski ostale na istim dogmama i liturgijskim pravilima.
Povijesno, episkopi su i dalje bili biskupi gradova i regija, a ne nacije ili etnikuma; mitropolije su bile i ostale gradske, a patrijarsi su i dalje nosili naslove episkopa glavnih gradova. Zapravo, čak i tamo gdje su nacionalistički osjećaji bili vrlo važni, kao što je u grčkoj borbi za neovisnost od Osmanlija, Crkva je bila pažljiva u svom samoidentificiranju. Tako se nova grčka država definirala ne po etnicitetu ili zajedničkom jeziku, već po pravoslavlju; grčkim su se građanima nazivali oni koji vjeruju u Krista. Prvi grčki ustavotvorni dokumenti iz sredine 19. stoljeća spominju grčku religiju kao Istočnu pravoslavnu crkvu Krista, a ne kao Grčku pravoslavnu crkvu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
