Varšava postaje sve borbenija: nakon što je dvanaest država zahtijevalo dodatne "fizičke prepreke" na vanjskim granicama EU, poljski parlament sada je odobrio 366 milijuna eura za jačanje granice s Bjelorusijom. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko optužen je za namjerno prebacivanje migranata u EU preko svoje istočne granice.
Lukašenko je pronašao način da uzvrati udarac Poljskoj, a šire i Europskoj uniji, za podršku bjeloruskoj oporbi. Bjeloruskom rutom Aleksandru Lukašenku i dalje dolaze stotine imigranata, uglavnom s Bliskog istoka. Granična straža svaki dan obavještava o novim evidencijama pokušaja ilegalnog prelaska granice. Koliko takvih pokušaja nije osujećeno? Ne znamo. Ali znamo da imigranti ulaze na područje Poljske i Litve u sve većim valovima. Dosežu i dalje. Dovoljno je istaknuti da Nijemci sve više govore o uznemirujućoj situaciji na svojoj granici. I izravno kažu: to je rezultat migracijske krize na istoku.
"Zid spašava živote", objašnjavaju poljski vlastodršci. Na dvije razine. Prije svega, zidna granica, koju je nemoguće prijeći na "divlje", obeshrabruje potencijalne imigrante u pokušaju da je prijeđu. Posao s krijumčarenjem prestat će biti isplativ jer se brzo šire vijesti o modernom utvrđenju, opremljenom, između ostalih, u detektorima pokreta. Organizatorima krijumčarenja prestat će pristizati ogromna sredstva. Režim, krijumčari, bjeloruski zračni prijevoznik Belavia i zračna luka u Minsku prestat će zarađivati. Na granici neće biti obitelji s djecom, a neće biti ni kampova usred šume. Zima je pred nama. Nije teško zamisliti tragediju s kojom će se suočiti migranti, iako zapravo ni Varšava niti Minsk ne razmišljaju mnogo o ljudskim životima.
Drugo, zid spašava i živote Poljaka, poručuje Varšava. Stanovnici pograničnih područja sve više osjećaju prijetnje koje predstavljaju skupine useljenika koji su uspjeli prijeći zelenu granicu. Postoje slučajevi provala, zaustavljanja automobila i nepoštivanja privatnog vlasništva. Nažalost, fizičko nasilje prirodna je posljedica sve većeg broja lutajućih skupina koji će očajnički pokušati doći na Zapad. Možda po svaku cijenu. Očajan čovjek postaje nepredvidljiv. Osim toga, nemoguće je ne uzeti u obzir rizik vezan uz infiltraciju ljudi s terorističkim vezama na teritoriju Poljske. Ministarstvo unutarnjih poslova i uprave obavijestilo je da je ovaj rizik stvaran. Zemlje koje su se nekad odlučivale za "politiku otvorenih vrata" danas sve više osjećaju njezine negativne učinke. Rast kriminala i iscrpljivanje državnog proračuna (beneficije se moraju platiti, a nema tko raditi) samo su početak dugog popisa. U okolnostima i jednog i drugog, Poljska je u pravu. No, čemu doista zid? Svima je jasno da takav pokušaj neće spriječiti pronalazak drugih načina ulaska u "Tvrđavu Europu".
Izbjeglička kriza na poljsko-bjeloruskoj granici nastavit će se sve dok Lukašenko smatra da je korisno izvršiti pritisak na Zapad. Trenutno dugogodišnji bjeloruski predsjednik vidi da njegove mjere ne funkcioniraju. Sankcije se ne ublažavaju, a Bjelorusi su bijesni što zatvaranje granica s Poljskom, ali i s Litvom i Latvijom ograničava njihove mogućnosti napuštanja zemlje, trgovine i poslovanja. Granična kriza zasigurno neće pomoći u jačanju režima, već će umjesto toga ojačati oporbu i ubrzati pad Lukašenka. Nijedan režim ne traje vječno. Lukašenko će na kraju otići, ali zid na granici će ostati, a on očito onda ima i neke druge razloge postojanja.
Dana 7. listopada poljski granični vojnici izvijestili su da su njihovi kolege iz Bjelorusije pucali na njih. Iako nitko nije ozlijeđen, incident je ilustracija napetosti koja se jača na tom području otkad je Moskva zapravo preuzela kontrolu nad vladom u Minsku kako bi podržala Lukašenka. Čak je i vlada EU -a u Bruxellesu tvrdila da Lukašenko potiče migracije da potisne Poljsku, uokvirujući to kao "hibridni rat" kao odgovor na sankcije uvedene Vladi Minska. No, to mogu biti samo predznaci mnogo većeg potresa, simptom mjere u kojoj je Bjelorusija više ili manje ponovno apsorbirana u orbitu Rusije. Bez podrške iz Moskve, vjerojatno Lukašenko ne bi pokušao antagonizirati Poljsku, koja ima četiri puta više stanovnika.
U konačnici, Bjelorusija je više -manje prestala funkcionirati kao neovisna cjelina. Prije prosvjeda koji su Lukašenka gotovo zbacili 2020., barem se nastojalo održati osjećaj odvojenosti od Moskve. Za Lukašenka se čak smatralo da je otporan na pritiske Kremlja da uspostavi stvarnu ekonomsku uniju. Čini se da ni to više nije točno. Nakon nekoliko mjeseci poricanja da će se Rusija i Bjelorusija u bilo kojem smislu spojiti, dvije su zemlje početkom rujna objavile da su u procesu formalne integracije svojih gospodarstava. U najkraćem roku pridružit će se u energetskim tržištima, a Moskva će dati zajam od 630 milijuna dolara za ublažavanje štete nanesene sankcijama uvedenim Bjelorusiji, kao i opće financijske nesigurnosti zemlje prije njih.
Doista, dvojica vođa prestali su projicirati iluziju bilo čega drugog. "Idemo naprijed kao civilizirane zemlje, samo zajedno, samo kao sindikat ... gotovo jedinstveni narod", rekao je Lukašenko nakon objave. Putin je također potvrdio da je na dnevnom redu politička unija, ali je porekao da se o tome razgovaralo u nedavnim razgovorima. "Prvo se moraju postaviti gospodarski temelji prije nego što se krene dalje na političkom putu", rekao je. Objavi su prethodile i masovne zajedničke vojne vježbe dviju zemalja. Vježbe Zapad-21, koje se izvode svake četiri godine, imaju za cilj simuliranje sukoba s NATO-om. Vježbe su uvijek stavljale NATO zemlje na rub, ali činjenica da je ove godine uključena i Bjelorusija ukazuje na to da Moskva kontrolira obje vojske. Uzbunu je izazvalo otkriće da je Bjelorusija kupila rakete S-400 od Rusije, dogovor koji je potvrđen u siječnju. Nekoliko jedinica ovih projektila stacionirano je otprilike dvije i pol milje od poljske granice. Poljski premijer proglasio je izvanredno stanje tijekom vježbi Zapad zbog blizine S-400.
Izgradnja zida se stoga mora sagledavati i s tog aspekta, doslovne fizičke prepreke bilo kakvom vojnom kretanju iz Bjelorusije. Iako se takvi stavovi čine anakronim, Varšava ne želi ništa prepustiti slučaju, posebno ne u trajnom zastrašivanju vlastitog naroda od neposredne prijetnje – kako od migranata, tako i od rusko-bjeloruske vojske. Izbjeglička drama još jednom naglašava činjenicu da nijedna država ne može sama riješiti humanitarni izazov migracije. Naravno da je Lukašenkovo ponašanje cinično i ima za cilj radikalizirati ljude s druge strane granice. No, samo Poljska nije dovoljno jaka da u jednakim mjerama pokaže humanitarno suosjećanje i političku čvrstinu. Zemlji je potrebna pomoć drugih Europljana koji bi, na primjer, mogli zajednički uvesti sankcije zračnim prijevoznicima koji djeluju kao trgovci ljudima ili na neki drugi način naštetiti Lukašenku. Postoje i savjeti da bi bilo dobro kada bi Europska Komisija uzela novac sa zamrznutih bjeloruskih računa i demonstrativno ih iskoristili za financiranje sirijskih izbjegličkih kampova u Turskoj? Sve dok poljska vlada ostaje sama sa svojim izbjegličkim problemom, radikalizira se na račun Europske unije. Migranti uvijek pronalaze nove rute, izazivajući refleks tipa tvrđave. Berlinski zid srušen je pred kraj 1989 godine. Neke države imaju kratko pamćenje: sada same zemlje koje su bile zatvorene iza Željezne zavjese žele biti iza novog zida. Od kompleksa zatvora do kompleksa tvrđava.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
