Zadnjih godinu dana i više, postalo je jasno kako je poraz Islamske države (IS) samo pitanje vremena. I dok je fokus bio usmjeren na borbu protiv terorista, malo pažnje se posvećivalo što učiniti kada ISIL konačno bude poražen. Sada se polako ulazi u post-ISIL-ov period i u skladu s tim Irak se suočava s iznimno zahtjevnim izazovom: obnoviti duboko podijeljeno društvo ispunjeno etno-religijskim, geografskim i društveno-ekonomskim podjelama.
Pro-sektaška politika, u Iraku i na Bliskom istoku općenito, predstavlja jednu od najvećih prepreka razvoja Iraka temeljenog na win-win scenariju, odnosno na korist svih uključenih aktera. Radi se o politici koja već godinama igra ključnu ulogu u kompleksnim odnosima cijele regije.
Trenutno se Bagdad nalazi u situaciji da mora okončati sukob unutar svojih političkih snaga i oprezno se kretati u međunarodnim i regionalnim, bliskoistočnim vodama. Vlada također mora osigurati legitimitet i obnoviti povjerenje od strane traumatiziranih građana, posebice na područjima koje je u prošlosti držao ISIL. Po nekim procjenama najmanje 3,1 milijuna ljudi - odnosno 10% stanovništva, je raseljeno, dok je 11 milijuna ljudi potrebna humanitarna pomoć.
Povrh svega toga, zemlja se suočava s ekonomskom krizom, s visokim državnim dugom, padom cijena nafte i visokom nezaposlenošću, što znači da država ne može garantirati osim sigurnosti niti čak osnovne javne usluge. Visoki troškovi neposredne humanitarne pomoći će dodatno otežati obnovu gospodarstva i usporit će planove obnove zemlje. Naime, u lipnju 2017., vlada Abadi je najavila desetogodišnji plan obnove, ali financijske resursi su daleko od dovoljnih za realiziranje postavljenih ambicioznih ciljeva.
Kako bi se spriječilo da Irak implodira u novo stanje građanskog sukoba, potrebna je jasna politička strategija za izgradnju učinkovitog, uključivog društva koje zadovoljava zajedničke zahtjeve građana vezane za sigurnost, ekonomske prilike, usluge i ravnopravno građanstvo. National building u post ISIS eri će zahtijevati pregovore među političkim elitama koje obilježavaju snažni sektaški identiteti. No, dugoročna stabilnost bilo kojeg dogovora kojeg postignu će zavisiti od njihove sposobnosti rješavanja javnih prioriteta i nacionalnih, a ne sektaških interesa.
Kao što to se može primijetiti, značajna prepreka obnovi jest osim visokih troškova i sektaških razlika i loša vladavina od strane političkih elita, te posebno korupcija. Prema Transparency Internationalu, Irak je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu; sustavna korupcija prožima sve razine vlasti i široko je prihvaćena kao način ophođenja, a mreže iznuđivanja i pokroviteljstva predstavljaju glavnu prepreku stabilizaciji, rekonstrukciji i pružanju osnovnih usluga. Osim pražnjenja državne kase radi vlastitih interesa, korupcija također potiče ogorčenje i nasilje. U takvom kontekstu, kada se demokratska vlada smatra, među ostalog, slabom, nelegitimnom i korumpiranom, počinje se stvarati plodno tlo za ekstremizam.
Tijekom 2015. godine došlo je do masovnih prosvjeda širom zemlje s kojima se zahtijevalo poboljšanje javnih službi i okončavanje korupcije, ali obećane reforme se tek moraju ostvariti. Rezultati ankete javnog mnijenja na nacionalnoj razini koju je sprovela organizacija 'Arab Transformation Project', pokazuju da ono što ljudi žele jest stabilnost, radna mjesta, kvalitetne usluge i kraj korupcije. I ono što je iznimno bitno, te su težnje nadjačale etno-religijske razlike.
Istraživanje je obuhvatilo gradske četvrti u autonomnoj kurdskoj regiji te središnjoj i južnoj regiji: oni koji žive u kurdskim okruzima su bili pretežito sunitski muslimani, oni u južnim uglavnom Šiiti, a oni u središnjoj regiji su bili miješanog vjerskog karaktera. To je omogućilo da se ustvrdi relativni utjecaj regije i etno-vjerskog identiteta na ljudske stavove.
Većina ljudi svih identiteta se složila da korupcija prožima zemlju: između 88% i 98% smatrali su je problemom, bez obzira na regionalnu lokaciju ili religiju. Samo je oko 10% ispitanih smatralo da je vlada zajednički nastojala riješiti problem mita. Čak i razina povjerenja da vlada čini barem neki napor kako bi smanjila korupciju je izuzetno niska. A što se tiče zapošljavanja, između 86 i 97% smatra da je potrebno poznanstvo i pokroviteljstvo za dobivanje posla, bez obzira na regiju ili etno-religijski identitet.
Možda nije iznenađujuće, i povjerenje u središnju državu je zabrinjavajuće nisko na nacionalnoj razini. Samo je oko trećina Šiita smatra vjerodostojnim a među Sunitima je ta brojka još manja. Zadovoljstvo vladinim djelovanjem bilo je još manje: tek nešto više od četvrtine Šiita ju je ocijenilo dobrim, tek jedna petina u kurdskoj regiji i samo 7% Sunitskih muslimana u središnjoj regiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
