Potpora će uskoro presušiti i sad se već kuha epilog: Glasove dižu general Zalužni, Kličko... Je li pobuna protiv Zelenskog jedini način da se spasi Ukrajina?

Situacija u Ukrajini polako ulazi u onu fazu za koju se i znalo da će doći ukoliko se SAD i drugi ukrajinski zapadni saveznici počnu kolebati. Jer od početka rata u Ukrajini, odnosno od početka ruske invazije na Ukrajinu, Kijev je mogao računati na maksimalnu potporu Zapada u političkom, financijskom i oružanom smislu. Uložena su ogromna sredstva kako bi se Ukrajinu brzo dovelo do stanja da bude sposobna obraniti se od ruskog napada te eventualno nanijeti Rusiji i poraz. I dok je ta sveobuhvatna potpora na visokoj razini bilo je jasno da će i interna situacija u Ukrajini biti relativno stabilna.

Pozicija i opozicija okupila se oko Volodimira Zelenskog koji se našao u najvećem europskom ratu nakon Drugog svjetskog rata bez prevelikog iskustva, kako vojnog tako i političkog. Pobijedio je uvjerljivo na ukrajinskim izborima 2019. godine iako nije imao nikakvog ranijeg političkog iskustva, odnosno bio je TV i filmski glumac (između ostalog glumio je ukrajinskog predsjednika). Pretpostavlja se da je bio "projekt" ukrajinske oligarhije, odnosno jedne od frakcija. Naime, njegovu kampanju financirao je oligarh Igor Kolomojski.

Zašto? Zato jer je Kolomojski, kao najveći i najbogatiji ukrajinski oligarh, pod svaku cijenu htio srušiti s trona drugog oligarha - tadašnjeg predsjednika Petra Porošenka. I uspio je, na izborima 2019. njegov čovjek, Volodimir Zelenski, odnio je 73.22% glasova. Porošenko dobiva 24.45%.

Kasnije se Zelenski pretvorio u vlastitu političku frakciju koja je postala skoro pa posrednik za zapadne interese u Kijevu, prije svega interese Washingtona i NATO-a. Zelenski je u tom odabiru strana otišao tako daleko da je pokrenuo progon i protiv svog "stvoritelja", samog Kolomojskog, jer su tako tražili njegovi novi rukovoditelji sa Zapada.

To je, dakako, nešto što su mnogi relevantni akteri u Kijevu itekako uočili, ali realno djelovati protiv Zelenskog bilo je nemoguće, možda sve do sad, jer Zelenski, njegova sama odabrana pojava, bila je linija koja je dovodila Ukrajini novac i oružje od samog početka rata, a to su resursi bez kojih Ukrajina ne može opstati, a s njom i sve njene političke i oligarhijske frakcije koje možda ne podnose Zelenskog, ali znaju da bez njega nema ni odrađenih poslova.

Zelenski se pak dokazao u zapadnim centrima moći kao vješti govornik i propagator jedne agende koja nije naročito bazirana u stvarnosti, ali je svejedno odlično predstavljana. Zelenski je obećavao da će Ukrajina biti svjetionik demokracije koji će poraziti rusku autokraciju, svaku autokraciju zapravo. U ušima Zapada to zvuči da će im Ukrajina čuvati leđa i danas od Rusije, sutra od Kine...

Naravno da Zelenski nikad nije bio naročito lojalan tom idealu. Sve što je pričao činio je s figom u džepu, znajući jako dobro da se Ukrajina neće ni preko noći ni preko tisuću noći transformirati u primjer "zapadne demokracije", jer je prožeta korupcijom na toliko razina da u najboljem slučaju može glumiti (kao i neke druge istočne EU članice). No, i sam Zelenski je glumac i ta znanja su ga dobro poslužila u svakom parlamentu i kongresu u kojima se pojavljivao. Gotovo uvijek bi se u Kijev vraćao s još oružja i novca, a kao takav nije mogao nikome previše smetati. Štoviše, mora se reći da u kontekstu rata s Rusijom je bio idealan čovjek u takvom trenutku.

Problem je u tome što je sam rat možda izbio upravo zbog Zelenskog.

Jer zašto je Zelenski dobio toliko glasova za vrijeme predsjedničkih izbora 2019. godine? Zato što je za vrijeme kampanje najavljivao da će zaustaviti rat (govorimo o tadašnjem ratu u Donbasu, prije ruske invazije). Mnogi su vidjeli Porošenka kao ratnog predsjednika, a Zelenskog kao veliku šansu za mir. Tko zna, da je Zelenski ostao pod utjecajem oligarhije koja ga je poslala u predsjedničku utrku možda bi tako i bilo, ali Volodimir Zelenski po dolasku na vlast postaje više igrač aktera izvan nego unutar Ukrajine. Po dolasku na vlast eskalirao je sukob u Donbasu i počeo pripremati veliku vojnu ofenzivu s ciljem vraćanja kontrole. U neku ruku Rusija je to zatim odlučila preduhitriti invazijom na Ukrajinu u veljači 2022. godine.

Onda je krenulo intenzivno ratovanje i već opisana nova ratna kampanja Volodimira Zelenskog koja se svodila na osiguravanje novca i oružja. No, bez obzira na njegov trud i beskonačne govore, Ukrajina je morala i djelima pokazati da je u stanju boriti se protiv Rusije, a onda je njihova velika ovogodišnja protuofenziva zakazala. Zapravo, možda i nije toliko zakazala - ipak su uvelike osigurali stabilizaciju fronta, nisu dali Rusima da previše napreduju (od početka godine ruska strana može se zapravo pohvaliti jedino zauzimanjem Bahmuta, a i to su uvelike osigurali pokojni Jevgenij Prigožin i njegovi Wagnerovci). No, ofenziva je najavljivana grandiozno - govorilo se čak da će vratiti kontrolu i nad Krimom. Neki na Zapadu su i povjerovali u to, mnogi zapravo, uvelike zahvaljujući i medijskom podupiranju ideje takve ofenzive.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.