Povijest se ponavlja, pobune se ponavljaju: Europa i Amerika zrcale se još jednom - izbori u Francuskoj odredit će američke, a to je sad pitanje između mira i totalnog rata na Starom kontinentu

Europa i Amerika su povezane, a Atlantik se, u političkom smislu, svake godine doima sve manji. Što se događa na Starom kontinentu preslikava se na "Novi svijet" i obrnuto, a ovo će biti godine velikog preslikavanja. Nije prva, zadnja bitna u tom smislu bila je 2016. Te godine Britanija je izglasala izlazak iz Europske unije. Bio je to čin čiste političke pobune. Pobijedila je opcija koja "nije smjela pobijediti", po prvi put nakon dugo vremena i to u cijelom tzv. Zapadnom svijetu u koji ubrajamo Europu i Ameriku.

Prošlo je već skoro desetljeće od tog čina i neki detalji se polako zaboravljaju, sad kad je stvarnost Britanije izvan Europske unije potpuno "sjela". No, neposredno prije i nakon ovog referenduma kružile su brojne političke i propagandne žestoke tvrdnje, kao što je recimo ona da "iza svega stoji Rusija". Dakako, već tada Rusija je bila dežurni krivac za skoro sve što se ne odvija striktno prema političkom mainstreamu u zapadnoj politici pa tako i Brexit. Na stranu to što nitko nije znao baš smisleno pojasniti kako bi takav ishod zapravo godio Moskvi. Danas, kad je Britanija možda i najveći pobornik militarizacije rata u Ukrajini jasno se pokazuje koliko je ishod zapravo bio negativan po Rusiju jer London u post-Brexit vremenu jako nastoji (ne baš i uspješno) pokazati se kao bivša sila koja ponovno postaje aktualna, a to u okvirima Europske unije nisu mogli, zapravo nije bilo niti tako velike potrebe.

Dobro, može se reći kako ovih dana i Francuska vjerno prati Britaniju kad je riječ o militarističkom stilu prema ratu u Ukrajini, totalno odbacujući mogućnost mirovnih pregovora (koje je Rusija ponudila više puta, uz njen uvjet "prihvaćanja novih stvarnosti na terenu"). Ali postoji velika razlika između Londona i Pariza i upravo je uživo pratimo zadnjih nekoliko dana. Francuska ima snažnu oporbu, u vidu desničarske stranke koju predvodi Marine le Pen, koja se zalaže za vrlo drugačiji odnos prema Ukrajini i što brži povratak mira u Europu. Čak i oni koji nipošto nisu ljubitelji desnice, njihove demagogije i agresivne populističke retorike protiv manjina, često prihvaćaju da je tendencija prema europskom miru ipak nešto što se može, zapravo treba pohvaliti.

U Britaniji to nije slučaj. Konzervativna vlast će doživjeti težak poraz na predstojećim izborima i po svemu sudeći laburisti će se, nakon više od desetljeća, vratiti na čelo Ujedinjenog kraljevstva, ali vanjska politika se neće mijenjati. Štoviše, laburisti najavljuju "željezno čvrstu" potporu Ukrajini, želeći čak nadmašiti Rishija Sunaka.

Malo tko danas ponavlja tvrdnje bez argumenata o tome da je "Rusija ishodila Brexit", jer se potvrđuje (što je bilo jasno i onda) da je to ishod koji joj neće dugoročno ići na ruku. Na stranu bizarnost same tvrdnje kako bi Rusija to uopće mogla izvesti - očito se davalo jako na važnosti njenim državnim propagandnim medijima koji su u međuvremenu zabranjeni diljem Europe. Poprilično je bizarna i tvrdnja da Vladimir Putin želi "razbiti Europsku uniju" jer to se iz njegovih javnih stavova nikad nije dalo iščitati.

Nova desničarska struja u zemljama diljem Europe možda želi u konačnici razbiti EU, ali to nikad nije bila želja Kremlja, pa ni Kine, da odmah produžimo niz apsurdnih tvrdnji. Zemlje poput Rusije i Kine preferiraju direktno poslovanje s velikim tržištem i to im je uvijek bio glavni cilj. Čak i sad, dok se Rusiju uvelike izbacilo (ne u potpunosti), konačna agenda Kremlja zasigurno nije europska nacionalna fragmentacija, jer bi u tom slučaju uvijek nailazili na nepodobne "mine". Rusiji i dalje odgovara ujedinjena Europa, ali Europa koja će iz dubine promijeniti svoj stav prema njoj. U tom smislu Rusija je strpljivo čekala na unutarnju političku transformaciju i sad polako izgleda kao da su i dočekali to. Isto, još i snažnije, vrijedi i za Kinu. Peking želi neovisnu EU (što neovisniju od Amerike) koja bi pustila da Novi put svile prodre do njenih ključnih logističkih točaka, a u tom smislu opet im više odgovara EU nego niz manjih i većih nacionalnih država.

Ali vratimo se na 2016. i kako se zrcale pobune s obje strane Atlantika. Brexit je bio pobuna, vrlo autohtona, koja je morala imati šire posljedice. Iste godine u Americi je na vlast došao Donald Trump. To je isto bila pobuna, još i veća. Pobuna protiv sistema koji je već bio potpuno spreman da ustoliči Hillary Clinton kao "lidericu slobodnog svijeta". I sam Trump nije tu čak ni toliko bitan. On je karika koju na neki način povijest izbacuje u ovakvim trenucima. Dogodila se pobuna, a on je više bio pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme, a ne pobunjenik ili revolucionar. To se vidjelo i iz njegovog prvog mandata. Trump je bio establišment s prilagođenom retorikom.

Ne mora značiti da će to biti i u drugom potencijalnom mandatu, a to će, još jednom, ovisiti o Europi.

Američki predsjednički izbori održat će se 5. studenog ove godine. No, možda još i važniji datum za Ameriku bit će 30. lipnja, odnosno 7. srpnja kada će se održati drugi krug francuskih prijevremenih parlamentarnih izbora.

Nema potpune sigurnosti da se povijest nužno ponavlja, ali ova godina ima sve karakteristike koje smo vidjeli i 2016. Ako dođe do pobune u Francuskoj, a to bi bila velika "pobuna" kad bi Marine le Pen i njen Nacionalni skup osvojili vlast (barem u parlamentu, Macron će ostati do 2027., no možda vrlo oslabljen). Puno veća od onog što smo imali u Italiji.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.