Najave grčke vlade oko rezanja vojnog proračuna su podigle poprilično prašine u grčkoj javnosti. Riječ je o iznosu od 200 milijuna eura manje za vojne potrebe tijekom sljedeće godine. Grčka inače izdvaja visoke iznose za svoju obranu; postotak BDP kojeg daju za vojsku je 2,2% i među najvišima je u EU. Usporedbe radi, EU prosjek je 1,4%.
Najave nisu naišle na dobrodošlicu jednog dijela javnosti koji smatra da Grčka ni u kom slučaju ne bi smjela raditi rezove obrambenog sektora i to ponajprije zbog činjenice što 11-milijunska Grčka za prvog susjeda ipak ima 78-milijunsku Tursku.
Osim toga Grčka, za razliku od većine ostalih država europskog kontinenta, graniči sa dva kontinenta - azijskim i afričkim. I to je vrlo velik izazov za Atenu jer se svakodnevno susreću s pitanjima velikog broja izbjeglica iz država poput Sirije, Afganistana, Egipta, Iraka, Sudana i ostalih azijskih i afričkih država; izbjeglica koje i Turska često puta namjerno propušta prema grčkim vodama.
Toliko tisuća otoka za svakodnevni nadzor, kontrolu i obranu bi svakako mogli biti razlog visokog postotka potrošnje za obrambeni sektor; potrošnje koja konstantno vrši pritisak na grčki BDP.
Koliko je lako jednom Islandu, Belgiji, Danskoj ili Švedskoj rješavati pitanje obrane svojeg mora kad nasuprot sebe nemaju ni Aziju, ni Afriku, već jednu Norvešku, Irsku, Britaniju ili Finsku, to se nitko u Europi ne pita.
Navedeni Island čak ni nema vojsku i lako im se hvaliti BDP-om kada ne izdvajaju stotine milijuna eura godišnje za ratnu mornaricu ili zrakoplovstvo poput Grčke, Italije ili Španjolske koji štiteći svoje obale, štite i Island koji, logično, u takvoj situaciji i zahvaljujući mirnom okruženju ni ne treba izdvajati novac za krstarice ili podmornice.
Međutim, malo tko u današnjoj Europi želi izaći iz udobnosti svojeg života i pokušati promotriti stvar iz tuđe perspektive. Jer poznato je kako su nečije blagostanje i uspjeh obično plaćeni tuđim trpljenjima i žrtvom.
A koliko bi financijski bilo zahtjevno kontrolirati tisuće otoka i dugačku obalnu liniju, najbolje znamo i mi u Hrvatskoj koji smo zbog visokih troškova ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva potpuno odustali od navedenih, stoga nam čak i talijanske ribarske brodice dolaze na par milja od Pule, Zadra ili Dubrovnika. Da je kojim slučajem preko puta Hrvatske današnja Libija ili Turska (ili možda neka druga, ratoborna Italija) vjerujem da bismo odavno financijski potonuli zbog tereta nadzora i obrane naših otoka i priobalja usput odustavši od svega.
Stoga se pitamo je li uopće prednost ili mana jedne Grčke ovakav geografski položaj s tako dugačkom obalom i s tisućama otoka kada je financijski iscrpljuju? Jer s ovakvim priljevom izbjeglica, Grčka, Italija i Španjolska su već poželjele da nikada nisu imale izlaz na more.
Osim toga, do sada nismo vidjeli ni da se ostale države članica NATO saveza pitaju kako to da dvije NATO članice Turska i Grčka mogu imati tako otvorene tenzije koje su proteklih nekoliko desetljeća dva puta zamalo kulminirale ratom? Jer je i više nego očito da jedan NATO saveznik glumi nasilnika nad drugim NATO saveznikom stoga dobivamo dojam da NATO, odnosno SAD, namjerno zatvara oči kada je u pitanju Ankara kojoj se dopušta i tolerira nasilnička taktika po Egejskom moru i istočnom Mediteranu.
Je li Turskoj možda nešto obećano da stalno vrši pritisak na Grčku, ne znamo, ali ovakvo ponašanje zasigurno treba promatrati u kontekstu grčkih višestoljetnih korektnih odnosa s Rusijom; odnosa koji ne odgovaraju Zapadu. Stoga su Bospor i Dardaneli, koje bi pod svaku cijenu trebalo braniti od Rusa, ipak prepušteni Turskoj. Jer da su kojim slučajem navedeni tjesnaci grčki, kao što su stoljećima i bili, Rusiji bi bio otvoren izlaz na Mediteran, što Zapad ni u kom slučaju ne želi.
Sama Grčka u takvom slijedu događaja najvjerojatnije ne bi bila članica NATO saveza, a ruski bi se utjecaj proširio ili ojačao po brojnim državama jugoistočne Europe, od BiH preko Crne Gore sve do Cipra, ali i na države sjeverne Afrike i Bliskog istoka, poput Sirije koju Zapad svim silama pokušava upravo izbaciti iz igre. Inače, Rusija u Siriji ima i svoju posljednju, odnosno jedinu pomorsku bazu na Mediteranu - Tartus.
A i ovi događaji oko Ukrajine su zasigurno povezani s NATO-ovim nastojanjima da se Rusija potpuno izgura s Crnog Mora, odnosno Mediterana. Međutim su Rusi reagirali i to aneksijom Krima te tako zadržavši izlaz na Crno More. Izlaz na Mediteran im priječi Turska sa 90-tak nuklearnih glava 'made in America'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
