Povrijeđena geopolitička taština i radikalne odluke: Rusija je potjerala Francusku iz Afrike, a sad Francuska želi Rusiju iz Ukrajine

Prošle godine francuska zastava posljednji je put spuštena u vojnom kampu Bila Zagré u Burkini Faso, čime je obilježen kraj 13 godina prisutnosti francuskih oružanih snaga u toj zapadnoafričkoj državi. Povlačenje Francuske iz Burkine Faso došlo je u trenutku kada se u glavnom gradu Burkine Faso, Ouagadougou, puno češće viđala ruska nego francuska trobojnica, označavajući brz i zapanjujući gubitak utjecaja bivše kolonijalne sile.

Oko 400 francuskih vojnika bilo je raspoređeno u Burkini Faso od 2010. godine, u sklopu navodnog nastojanja Pariza da obuzda širenje terorističkih skupina u široj regiji Sahela. U siječnju prošle godine su Francuzi dobili mjesec dana da napuste zemlju - odluka koja je uslijedila nakon razdoblja rastuće nestabilnosti u zemlji, uključujući dva državna udara 2022.

Povlačenje iz Burkine Faso bio je već treći neuspjeh za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je obećao "novi pristup Africi" kada je došao na vlast 2017., pristup temeljen na navodnom "partnerstvu jednakih". No, izgleda da brojne skupine u Africi nisu bile voljne prihvatiti to, štoviše, njegov poziv na veću suradnju doživjeli su kao pokušaj Pariza da dodatno ojača eksploataciju afričkih resursa i buknula je regionalna pobuna.

Tih mjeseci Francuska je također morala napustiti Mali i Srednjoafričku Republiku, što je izazvalo strahove u Parizu da se događa domino efekt. Strah je bio opravdan - do kraja 2023. Francuska je izbačena i iz Nigera.

Još nije gotovo. Oko 6700 francuskih vojnika (prema službenim brojkama) i dalje se nalazi na teritoriju Afrike, uključujući u Čadu, Senegalu, Obali Bjelokosti i Gabonu.

Krajem prošle godine u Čadu opozicija je rekla da želi izbacivanje francuske vojske iz njihove zemlje. Lider opozicije bio je 49-godišnji Yaya Dillo Djerou koji je najavio da se planira kandidirati na predsjedničkim izborima. Kronologija je išla ovako - 28. veljače ove godine objavljeno je da će se predsjednički izbori u Čadu održati 6. svibnja. Idućeg dana, 29. veljače, Djerou je dao intervju za AFP rekavši da ga vojska želi fizički eliminirati jer se boje njegove kandidature. "Željeni cilj je spriječiti me, fizički me eliminirati... uplašiti me da ne izađem na izbore", rekao je ujutro za AFP.

Istog dana, popodne, Yaya Dillo Djerou je ubijen od strane vojske. Tvrde da se "opirao uhićenju". Opozicija je uvjerena da je riječ o vrlo jasnom atentatu.

U konačnici na izborima je pobjedio Deby Itno, a Francuska je mogla odahnuti, barem za sada. Štoviše, francuski predsjednik Emmanuel Macron manje od 10-ak dana nakon ubojstva Djeroua rekao je samouvjereno kako smatra da će francuska vojska "ostati u Čadu".

Sve to su jako mutne i opasne igre koje u ovim godinama rata na istoku Europe poprilično prolaze "ispod radara".

Ipak, samo je pitanje kad će se i u Čadu stvoriti kritična masa koja će tražiti odlazak francuskih snaga. To se pak u međuvremenu već događa u Senegalu koji je dugi niz godina bio lojalan saveznik Pariza. Došlo je do političkog preokreta, ovaj put na demokratskim izborima, a ne vojnim udarom. Nova vlast je stasala i želi zatvaranje francuskih vojnih baza.

Ono što je pak i više nego očito je da sve afričke zemlje koje prekidaju sigurnosne odnose s Parizom se jako brzo okreću Moskvi. Rusija na mnogim mjestima doslovno "smjenjuje" Francusku i postaje novi sigurnosni i gospodarski saveznik zemalja zapadne Afrike.

Jasno, iz francuske perspektive riječ je o opsežnoj ruskoj operaciji koja ih je uspjela protjerati. Ruski angažman sigurno postoji, no Pariz možda ipak pretjeruje kad sve pripisuju njima, a baš ništa sebi. Činjenica je da među narodima zapadne Afrike vlada veliki animozitet prema Francuskoj. To, dakako, nije čudno. Francuska je bivši kolonizator zapadne Afrike, njihove snage ovdje su sudjelovale i u strašnim masakriranjima lokalne populacije (vidi: Velika priča: Niger, poprište najstrašnijeg francuskog kolonijalnog terora). Nadalje, iako su se ove zemlje u drugoj polovici prošlog stoljeća oslobodile kolonijalne vlasti, Pariz je zadržao svoj utjecaj eksploatirajući bogate prirodne resurse ovih zemalja kroz lojalne vladajuće elite. Mnogi će reći da je riječ o neo-kolonijalizmu.

Suradnja s Rusijom (i Kinom) kod pučističkih vlasti ne iznenađuje, jer su svjesni da se moraju okrenuti nekoj sili ili silama ako se žele zaštititi od francuske odmazde. Danas se pobunjene snage mogu sačuvati tako da se obrate Kini i Rusiji za zaštitu, naročito Rusiji koja je voljna iskoristiti ovaj trenutak. Prije nisu mogle. Nepodobne vlasti Francuska je skidala silom (sjetimo se kako je završio Laurent Gbagbo u Obali bjelokosti).

Kako smo i spomenuli, afričke operacije prolaze uvelike ispod radara jer je sav medijski fokus na ratu u Ukrajini, ali i izraelskom napadu na Pojas Gaze, no sve ovo vrijeme, a naročito zadnje dvije godine, traje velika borba za utjecaj u cijelom niz afričkih zemalja. Na listi su Angola, DR Kongo, susjedna Republika Kongo, Gabon, Mauritanija, Sudan...

Prije godinu dana vodeću rusku operaciju utjecaja u Africi vodila je privatna vojska Wagner, i to paralelno dok su njihove snage sudjelovale u nekim od najvećih bitaka u Ukrajini (bitka za Bahmut). No, "ljubav" između Kremlja i Wagnera potpuno se raspala kad je Wagnerov lider Jevgenij Prigožin dignuo pobunu u ruskom gradu Rostov na Donu te zaprijetio da će umarširati u Moskvu ako ruski vojni vrh ne bude smijenjen. Ironično, glavna osoba protiv koje je Prigožin bjesnio, ministar obrane Sergej Šojgu, nedavno jest smijenjen, ali sam Prigožin to nije doživio jer je poginuo u padu privatnog zrakoplova (zajedno s drugim liderima Wagnera) 23. kolovoza 2023. Malo tko vjeruje da je riječ o "slučajnom" padu već o namjernoj eliminaciji u režiji Kremlja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.