Afganistan i Tadžikistan dijele granicu od 1400 kilometara. Nedavno je izbio rat riječi između tadžikistanskog predsjednika Emomalija Rahmona i talibanske vlade u Kabulu. Rahmon osuđuje talibane zbog destabilizacije središnje Azije izvozom militantnih skupina, dok je talibansko vodstvo optužilo vladu Tadžikistana za uplitanje u afganistanske unutarnje poslove. Ovog ljeta Rahmon je mobilizirao 20.000 vojnika na granici, te održao vojne vježbe i razgovore s Rusijom i drugim članicama Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti. U međuvremenu, glasnogovornik afganistanske vlade Zabihullah Mudžahid objavio je na Twitteru slike afganistanskih vojnika raspoređenih u provinciji Takhar na granici dviju zemalja. Eskalacija grubog riječi se nastavlja. Ne treba zanemariti izglede za rat između ove dvije zemlje, ali s obzirom na ulogu koju Rusija igra u Tadžikistanu, to je malo vjerojatno.
Dana 3. rujna, bivši afganistanski potpredsjednik Amrullah Saleh je tvitao: 'Otpor se nastavlja i nastavit će se. Ovdje sam na svojem tlu, za svoje tlo i braneći njegovo dostojanstvo.' Nekoliko dana kasnije, talibani su zauzeli dolinu Panjshir, gdje se Saleh skrivao posljednja dva tjedna, a onda je prešao granicu u Tadžikistan. Otpor unutar Afganistana je zamro.
Od 2001. Saleh je blisko surađivao s Središnjom obavještajnom agencijom SAD-a, a zatim je postao šef afganistanske Nacionalne sigurnosne uprave (2004.-2010.). Prethodno je blisko surađivao s Ahmadom Shah Massoudom iz Sjevernog saveza. Saleh je pobjegao helikopterom u Tadžikistan s Massoudovim sinom Ahmadom. Kasnije im se u glavnom gradu Tadžikistana Dušanbeu pridružio Abdul Latif Pedram, vođa Stranke nacionalnog kongresa Afganistana. Ovi ljudi slijedili su vodstvo Sjevernog saveza, koji se sklonio u tadžikistansku regiju Kulob nakon pobjede Talibana 1996. godine.
Osobne veze između Ahmada Shaha Massouda i predsjednika Tadžikistana Rahmona sežu do ranih 1990-ih. Tadžici su inače druga najveća etnička skupina u Afganistanu. Paštuni, koji čine pojedinačno najveću skupinu i unutar kojih su nastali talibani, tolerirali su Tadžike unatoč tome što govore darijem (lokalna inačica perzijskog odnosno tadžičkog jezika), ali za razliku od svojih bliskih rođaka Perzijanaca nisu šijiti već suniti.
U ožujku ove godine, afganistanski veleposlanik u Tadžikistanu, Mohammad Zahir Aghbar, sjetio se da je početkom 1990-ih Massoud rekao skupini tadžikistanskih boraca u Kabulu: 'Ne želim da se rat u Afganistanu prenese u Tadžikistan pod zastavom islama. Dovoljno je da nam je država na prevaru uništena. Idi i napravi mir u svojoj zemlji.' Da je Massoud podržao protuvladinu Udruženu tadžikistansku oporbu, predvođenu Islamskom renesansnom strankom, prigodno je zaboravljeno.
Nakon što su talibani 15. kolovoza zauzeli Kabul, i neposredno prije nego što su Saleh i Massoud pobjegli u Dušanbe, Rahmon je 2. rujna pokojnom Ahmadu Shah Massoudu dodijelio najvišu civilnu nagradu Tadžikistana, Red Ismoili Somonija. Zaštita pružena pokretu otpora predvođenim Salehom, i odbijanje Tadžikistana da prizna talibansku vladu u Kabulu poslali su jasan signal talibanima od Rahmonove vlade. Rahmon kaže da je glavni razlog to što je zaprepašten talibanskim antitadžikistanskim stavom. Ali to nije sasvim tako. Svaki četvrti Afganistanac je Tadžik, dok polovica Kabula tvrdi da je porijeklom Tadžik. Ministar gospodarstva, Qari Din Mohammad Hanif, nije samo Tadžik, već dolazi iz pokrajine Badakhshan, koja graniči s Tadžikistanom. Pravi razlog je Rahmonova zabrinutost zbog regionalne destabilizacije.
Dana 11. rujna, Saidmukarram Abdulqodirzoda, čelnik Islamskog vijeća uleme u Tadžikistanu, osudio je talibane kao antiislamske u svom tretmanu žena i u promicanju terorizma. Abdulqodirzoda, glavni imam u Tadžikistanu, vodio je desetljeće dug proces čišćenja 'ekstremista' iz redova vođa džamija. Zamijenjeni su mnogi strani obučeni imami (Abdulqodirzoda se obrazovao u Islamabadu), a pomno se prati financiranje džamija iz inozemstva. Abdulqodirzoda često govori o krvavom građanskom ratu koji je razdvojio Tadžikistan između 1992. i 1997. godine. Između 1990., kada se SSSR počeo raspadati, i 1992., kada je počeo građanski rat, širom zemlje otvoreno je tisuću džamija - više od jedne dnevno.
Novac i utjecaj Saudijske Arabije pohrlili su u zemlju, kao i utjecaj afganistanskih vođa Massouda i Gulbuddina Hekmatyara. Rahmon, kao predsjedavajući Vrhovne skupštine Tadžikistana (1992.-1994.), a zatim kao predsjednik (od 1994.), vodio je borbu protiv Stranke islamske renesanse (IRP), koja je na kraju slomljena 1997. godine. Duh građanskog rata ponovno se pojavio 2010. godine, kada je Mullah Amriddin Tabarov, zapovjednik IRP-a, osnovao Jamaat Ansarullah. Godine 1997. Tabarov je pobjegao kako bi se pridružio Islamskom pokretu Uzbekistana (IMU), jednoj od najžešćih ekstremističkih skupina u tom razdoblju. IMU i Tabarov razvili su bliske veze s al-Kaidom, bježeći iz Afganistana i Uzbekistana nakon američke invazije 2001. na Irak, kasnije Siriju.
Tabarova je afganistanska vlada Ashrafa Ghanija uhvatila u srpnju 2015. i smaknula. Kako su talibani krajem prošle godine počeli osvajati Afganistan, tisuću Ansarullahovih boraca stiglo je iz svog boravka s Islamskom državom u Siriji i Iraku. Kada je Darwaz pao u ruke talibana u studenom 2020., ovi Ansarullahovi borci su preuzeli vodstvo. Rahmon je jasno dao do znanja da se boji prelijevanja Ansarullaha u njegovu zemlju, uvlačeći je natrag u rat iz 1990-ih. Strah od tog rata omogućio je Rahmonu da ostane na vlasti, koristeći sva sredstva da uguši svaki demokratski otvor u Tadžikistanu.
Sredinom rujna Dušanbe je bio domaćin 21. sastanka Vijeća šefova država Šangajske organizacije za suradnju. Pakistanski premijer Imran Khan imao je nekoliko razgovora s Rahmonom o situaciji u Afganistanu. Kako je rat riječi eskalirao, Khan je 3. listopada nazvao Rahmona i zatražio da se napetost smanji. Rusija i Kina također su pozvale na suzdržanost. Malo je vjerojatno da će se oružjem pucati preko granice; ni Dušanbe niti Kabul ne bi željeli vidjeti takav ishod. Ali obje strane koriste napetost za svoje ciljeve - za Rahmona, kako bi osigurali da će talibani držati Ansarullaha pod kontrolom, a za talibane, da Rahmon prizna njihovu vladu.
Teška pozicija Tadžikistana u vezi s talibanima gotovo je sigurno bila usklađena s Moskvom, iako se čini da Kremlj igra dvostruku igru u Afganistanu. Rusija je održala nekoliko sastanaka s talibanskim čelnicima, a za razliku od mnogih zapadnih zemalja, nikada nije zatvorila svoje veleposlanstvo u Kabulu. Ipak, Kremlj još uvijek odbija ukloniti radikalnu skupinu s popisa terorističkih organizacija, a kamoli priznati Islamski emirat Afganistan.
Štoviše, Rusija aktivno naoružava Tadžikistan i šalje dodatne vojnike i vojnu opremu u tamošnju bazu. Osim ako napetosti između Tadžikistana i Talibana ne eskaliraju i dovedu do vojnog sukoba – što se u ovom trenutku ne čini vrlo vjerojatnim – Rusija će vjerojatno pokušati djelovati kao posrednik. Takva bi politika mogla omogućiti Moskvi da poveća svoj utjecaj u središnjoj Aziji, a ujedno i postane jedan od ključnih igrača u postameričkom Afganistanu. Međutim, ako talibani ili njihovi opunomoćenici na kraju pokrenu upad u Tadžikistan, Rusija ne bi imala izbora nego pružiti punu potporu svom savezniku.
Za Kremlj bi destabilizacija Tadžikistana mogla imati ozbiljan utjecaj na Rusiju, koja je glavno odredište tadžikistanskih radnika migranata. Što je još važnije, Rusija ima muslimansko stanovništvo od 25 milijuna i ima interes da oni slijede tradicionalni oblik islama, a ne ekstremnu verziju poput one koja potiče talibane. Zato Moskva snažno podržava Rahmona i njegovu politiku aktivnog sekularizma u Tadžikistanu. Tadžikistanski čelnik, sa svoje strane, navodno priprema teren za prijenos ovlasti na svog sina. Dok Rustam Emomali, ili neka druga osoba, ne preuzme kormilo zemlje, Emomali Rahmon – koji je vladao Tadžikistanom 30 godina – ujedinit će tadžikistanski narod protiv 'talibanske prijetnje'.
Zato će Dušanbe nastaviti otvoreno podržavati protivnike talibana. Sasvim svjestan toga, Ghani Baradar, vršitelj dužnosti prvog potpredsjednika talibanske vlade, optužio je Tadžikistan da se miješa u afganistanske unutarnje stvari, ističući da 'za svaku akciju postoji reakcija'. Doista, Tadžikistan čvrsto inzistira na formiranju inkluzivne vlade u Kabulu, koja bi štitila interese etničkih Tadžika u Afganistanu. Dok se ne formira takva vlada, očekuje se da će Tadžikistan nastaviti tretirati talibane kao terorističku organizaciju, a napetosti između Dušanbea i Kabula ostat će visoke
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
