Odnosi između Bjelorusije i ostatka svijeta su, u najmanju ruku, čudni - zbog činjenice da skoro od osamostaljenja zemlje (od 1994.) vlada jedan te isti čovjek, predsjednik Aleksandar Lukašenko, mnogi Bjelorusiju nazivaju "zadnjom europskom diktaturom". Zapadne zemlje često je otpisuju ističući kršenje ljudskih prava kao jedan od glavnih razloga zašto su odnosi na niskim razinama, no u stvarnosti ono što se Bjelorusiji najviše zamjera je njena vrlo uska povezanost s Rusijom. Naime, od raspada SSSR-a između Rusije i Bjelorusije postoji neka vrsta simbioze. Rusija Bjelorusiju smatra svojom tampon zonom prema Zapadu (i NATO-u), no teško je vjerovati da je Bjelorusija odveć zadovoljna s takvim "statusom".
Rekavši to, zadnjih nekoliko godina, gotovo svake godine barem po jednom, pojavljuju se priče o tome kako se Bjelorusija sprema "izići" iz svojeg čudnog položaja otvarajući se ostatku svijeta, naročito ostatku Europe. Zbog te ambicije, pod uvjetom da je autentična, Zapad često oprezno pristupa kritiziranju bjeloruskih vlasti, odnosno predsjednika Lukašenka. Uz sve te priče o posljednjem europskom diktatoru, mnogi su svjesni da Lukašenko još uvijek može biti i potencijalni saveznik.
Sve se donekle promijenilo nakon eskalacije Ukrajinske krize 2014. jer Lukašenko nije baš blagonaklono gledao na taj razvoj događaja, a naročito ne "putovanje" Krima iz Ukrajine u Rusiju.
Dakako, to sve ovisi o tome što Bjelorusija zapravo stvarno želi biti. 90-ih godina, naročito otkako je na vlasti Lukašenko, Moskva i Minsk potpisali su brojne sporazume, sporazume u kojima se spominje duboka integracija. Sve se to događalo dok je u Rusiji na vlasti bio Boris Jeljcin, no, nakon što je vlast preuzeo Vladimir Putin 1999. odnosi odjednom nisu bili više baš tako idealni. Naime, Putin je želio brži proces integracije , pa čak i pripojenje Bjelorusije Ruskoj Federaciji ili pak izgradnju vrlo bliske unije nalik Europskoj uniji. No, Minsk nije bio zainteresiran te je zadržan status quo, više manje sve do današnjih dana.
Kada pak govorimo o prelasku stoljeća govorimo o jednom vrlo drugačijem vremenu iz perspektive geopolitike - u to vrijeme još su uvijek vladali gotovo idilični odnosi između Rusije i SAD-a (u usporedbi s današnjim danima bili su jako idilični!). U međuvremenu se puno toga promijenilo, došlo je do širenja NATO saveza prema istoku, prema ruskim granicama, i tada dolazi do nove konfrontacije, neke vrste novog Hladnog rata, ruskog osjećaja da ih se okružuje, ali i američkih ambicija koje itekako daju povoda za takav osjećaj. Kada je priča pak došla do američke izgradnje tzv. raketnog štita na prostoru istočne Europe, za Rusiju je to bio znak da joj se sprema scenarij kojeg se ona po osnovi najviše boji (historia est magistra vitae).
Zbog toga sada Bjelorusija Rusiji znači još puno više, ali samim time i ruskim suparnicima, naravno.
Za Rusiju je ideja odlaska Bjelorusije iz njihove orbite nešto što se sada već povezuje s nacionalnom sigurnošću, a samim time i nešto što bi Moskva puno teže dopustila (iako, realno gledajući, nikada Bjelorusija nije bila otvorena za takvu mogućnost). No, kako smo i spomenuli, Ukrajinska kriza dosta je toga promijenila. Neposredno nakon pripajanja Krima Rusiji, i eskalaciji sukoba na istoku Ukrajine, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko održao je govor, važan govor - naime, po prvi puta govorio je na bjeloruskom, a ne ruskom jeziku, iako većina stanovnika Bjelorusije (oko 70%) govori ruskim, a ne bjeloruskim jezikom. "Mi nismo Rusi - mi smo Bjelorusi", poručio je Lukašenko.
Nekoć davno, u 9. stoljeću naše ere, današnji Rusi, Bjelorusi i Ukrajici bili su dio jedne države po imenu Kijevska Rus', prva istočnoslavenska država. U 13. stoljeću pak s istoka dolaze Mongoli i razbijaju ovu državu. No, dok su današnji Rusi i Ukrajinci bilo pod Mongolima, današnji Bjelorusi izbjegli su tu sudbinu te su se počeli zato više integrirati s kulturom Litvanaca na Baltiku.
Zapravo Bjelorusi danas sebe smatraju "čišćom" verzijom onih koji su nekoć bili jedno, otuda i naziv "Bijeli Rusi" - od teze da su "ostali" Rusi izgubili svoju čistoću miješajući se s Tatarima za vrijeme mongolske vlasti.
Kako bilo da bilo, ono što je za ovu priču bitno je da Bjelorusija danas ima oko 8,5 milijuna stanovnika, a među njima njih oko 83% smatraju se Bjelorusima, dok Rusa ima oko 8%, Poljaka oko 3%, Ukrajinaca 1,7% itd. Taj podatak je bitan, naročito kada Lukašenko zaigra na nacionalnu kartu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
