Prošlo je mjesec dana otkako je Moskva objavila kako pred NATO i SAD stavljaju svoje "sigurnosne zahtjeve" za koje očekuju da moraju biti ispoštovani. Ruski potez djelovao je pomalo čudno tada, a danas još i više. Kao prvo, svima je bilo jasno da ono što traže gotovo sigurno ne mogu dobiti, bar ne u okviru aktualnih postavki. Kratki podsjetnik - traže da se NATO obveže kako se neće dalje širiti prema zemljama istočne Europe te da SAD ne šalje svoju vojsku u zemlje bivšeg Varšavskog pakta. Ima tu još detaljnijih manjih zahtjeva, ali ovo su oni ključni. Kao drugo, ako je Moskva svjesna da će SAD jednostavno odbaciti ove zahtjeve, koji je onda uopće bio cilj?
Dobro, može se argumentirati da je to bio kvalitetan pa čak i hvalevrijedan potez ako se stvar promatra na način da bi ovi direktni pregovori i kontakti trebali barem malo de-eskalirati opću napetu situaciju na istoku Europe koja se pred kraj prošle godine baš usijala, što s migrantskom krizom na bjelorusko-poljskoj granici, što s gomilanjem ruskih trupa pred Ukrajinom, ali i ukrajinskih na kontaktnoj liniji u Donbasu. No, pregovaranje zbog pregovaranja je jako kratkoročni mir, pogotovo ako su ti pregovori osuđeni na propast, a izgleda da ovi jesu.
Naime, nakon sastanka u Ženevi gdje su čak 7 sati o aktualnoj krizi razgovarali zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov i zamjenica američkog državnog tajnika Wendy Sherman, ništa nije zaključeno osim da se dvije strane potpuno razilaze. Nadalje, spominje se kako su ovo pregovori na "visokoj razini", i jesu, ali tek na trećoj stepenici - očito je da se nije uspio dogovoriti susret uživo između Putina i Bidena, ali čak ni između Lavrova i Blinkena. Riabkov i Sherman su bez sumnje iskusni diplomati, no stječe se dojam da su oboje poslani u Švicarsku da se bave kupnjom ili prodajom vremena, a ne s ciljem nekakvog stvarnog rješenja ili kompromisa.
Svaki kompleksni pregovori kreću od maksimalnih zahtjeva te tad teoretski idu prema nekakvom kompromisu, ali ovog puta se takav scenarij uopće ne nazire. Naime, Rusija od početka tvrdi kako nema namjere niti najmanje popuštati u svojim zahtjevima. Jasno, to ne čudi s obzirom da sa svojim konačnim "sigurnosnim zahtjevima" izlaze pred SAD i NATO doslovno u zadnjem času, odnosno kad Ukrajina već poziva na (ubrzano) učlanjenje u NATO savez.
Zašto se Rusija nije ranije "sjetila" da bi trebala iznijeti svoje zahtjeve? Ali kada ranije? Do 2014. godine neki u Moskvi (možda i svi) su naivno vjerovali da će u beskonačno bedem između njih i NATO saveza tvoriti Ukrajina, Bjelorusija... Danas je situacija vrlo drugačija. Ukrajina je potpuno promijenila stranu i bez obzira koliko iz Moskve pričali o rusko-ukrajinskom prijateljstvu i njima je jasno da tu mogu govoriti o maksimalno pola zemlje. Nadalje, Moskva uviđa da im čak ni Bjelorusija više nije sigurna jer se Lukašenku ozbiljno zaljuljao tron kad su izbile masovne demonstracije. Prošlog tjedna smo pak imali eskalaciju nemira u Kazahstanu, ravno ispod ruskog "trbuha".
Godinama ruski geostratezi tvrde kako se Rusiju nastoji okružiti, a pogled na kartu svijeta to nam vrlo jasno i potvrđuje. Uz par loših scenarija po Rusiju ona bi se mogla u vrlo bliskoj budućnosti zateći potpuno okružena (sa svoje zapadne strane).
Rusija gotovo da pokušava SAD-u objasniti da djeluju prekasno, da im je tek sad jasno kuda sve ovo vodi i da to više nisu samo teoretski scenariji već planovi koji se pokreću. Naravno, američka strana ne osjeća nekakvu veliku promjenu i stoga se ne uzbuđuje previše te nastavlja dalje po svom. Riabkov se pak preznojava i uporno nastoji objasniti svojoj kolegici iz Washingtona kako ovo nije šala, kako se Rusija osjeća stisnutom kao nikad ranije te da Zapad sad mora hitno stati prije no što Rusija napravi nešto nepromišljeno.
Riabkov je sigurno iskusni diplomat i ne bi bio na tako visokoj funkciji da nije, ali ovaj njegov pristup vjerojatno nije baš najbolji. Naime, što on i drugi ruski dužnosnici više upiru s dramatičnim izjavama o tome kako je ovo zadnja ruska crvena linija te da nakon nje ulazimo u fazu kad je sve moguće, pa čak i vojni sukob u Europi, to više druga strana zna da su na dobrom putu.
Možda rusko vodstvo sebe vidi kao utjelovljenje same Rusije, nerazdvojne faktore, ali Amerikanci zasigurno nisu takvog mišljenja. Iz američke perspektive daljnje jačanje pritiska na Rusiju nije guranje prema opasnom scenariju koji vodi prema ratu u Europi već korak dalje prema točki u kojoj se ruska vlast na čelu s Putinom raspada, bilo zbog eskalacije unutarnjeg konflikta (možda po uzoru na Kazahstan prošlog tjedna) ili pak kroz nekakav državni udar koji bi izvela frakcija nervozne ruske elite.
To znači da Amerikanci misle kako Rusi samo blefiraju? Ne nužno, ali znaju da ako zaista i bude "vatrenih" posljedica iste neće zahvatiti direktno njih i u takvom slučaju će gasiti vatru, ali do onda su spremni ići daleko koliko se može ići daleko. Gasiti vatru? Čime? Ne, ne planira SAD ući u rat s Rusijom zbog Ukrajine, to bi bilo suludo - to je nuklearni rat. U slučaju da Rusija zaista "poludi" i krene u napad na Ukrajinu (iako se Riabkov i sad još kune kako Rusija takvo što "nikad ne bi napravila") onda će SAD sazvati nove pregovore i tek onda će se eventualno podrobnije razgovarati o ruskim "zahtjevima". Dakako, takav scenarij mogao bi biti katastrofa po Europu, uvod u veliki rat, no SAD vjeruje da kad bi do rata i došlo isti vjerojatno ne bi zahvatio njihov teritorij...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
