1822. nakon proglašenja neovisnosti Brazil je postao carstvo za razliku od ostalih država Latinske Amerike koje su postale republike. Na plantažama su i dalje glavna radna snaga bili robovi, međutim, nakon sporazuma Velike Britanije iz Brazila 1830. zabranjena je trgovina robovima pa je njihova cijena porasla. Na sjeveru plantažeri pamuka i šećera nisu imali novca za kupnju robova pa su za svoj ekonomski neuspjeh okrivljavali cara Pedra. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije: Priča o redu i napretku: Povijest Brazila (I. dio)Ekonomsko nezadovoljstvo rezultiralo je zahtjevima za ukidanje monarhije je pa zbog toga Dom Pedro abdicirao 1831. Trojica regenata vladala su u ime njegova tada 5-godišnjeg sina Pedra II. Regenti su bili umjereno liberalni, eliminirali su utjecaj portugalskih trgovaca, kreirali Nacionalnu gardu i pokrajinama su dali veće ovlasti iako centralizam nije ukinut. Konačno 1841. maloljetni Pedro II. dolazi na vlast.
Najvažniji vanjskopolitički angažman Brazila u 19. stoljeću bilo je sudjelovanje u Paragvajskom ratu između 1865. i 1870. nakon čega je Brazil dobio izlaz na rijeku La Platu. Tijekom dva zadnja desetljeća vođene su rasprave o legitimnosti ropstva i monarhije. Britansko zaustavljanje trgovine robovima imalo je važan učinak na brazilsko gospodarstvo. Stanje u kojem se robovi nisu kupovali oslobodilo je novac da se koristi za poboljšanje infrastrukture (željeznica, telegrafske veze) i modernizaciju uzgoja kave. Jak utjecaj SAD-a je vidljiv u tome što se sve veći broj Brazilaca zalagao za okončanje ropstva koje je u Zapadnoj hemisferi najduže opstalo upravo u Brazilu.
Kriza ropstva postala je kriza Brazilskog Carstva. Zakonom Rio Branco iz 1871. novorođena djeca robova su oslobođena ropstva. 1884. pokrajine Ceara i Amazona ukidaju ropstvo, a parlament sljedeće godine oslobađa robove starije od 60 godina. Taj zakon je bio beznačajan jer robovi nisu dočekali te godine. 1887. Sao Paulo oslobađa robove i zamjenjuje ih europskim doseljenicima. Nakon oslobađanja robovima se život nije poboljšao jer su i dalje bili bez zemljišta i obrazovanja pa su bili osuđeni na obavljanje najtežih poslova. Antirobovlasnički pokret (abolicionismo) sve više jača, a novi slojevi stanovništva smatraju ropstvo nespojivo s modernizacijom što je dovelo do toga da je brazilski parlament 4. svibnja 1888. konačno ukinuo ropstvo. Nestanak robovlasništva doveo je do nestanka potpore fazenderosa i vojske caru pa je u studenom 1889. izveden vojni državni udar. Vojska proglašava republiku i imenuje privremenog predsjednika maršala Deodora da Fonsecu dok Pedro II. odlazi u egzil.
Na zastavi Brazila (Bandeiro do Brasil) nalazi se u sredini plavi disk koji predstavlja zvjezdano nebo sa zvjezdicama (svaka zvjezdica predstavlja jednu saveznu državu i ovisno o broju država varira i broj zvjezdica). Na nebu se nalazi zakrivljena traka gdje je upisan nacionalni moto: red i napredak. Šire se nalazi žuti romb na zelenom polju. Brazil je usvojio zastavu 19. studenog 1889. nakon proglašenja republike. Brazilsku nacionalnu himnu (Himno Nacional Brasileiro) je skladao Francisco Manuel da Silva 1831. a svoj definitivan oblik dobila je 1922. dekretom predsjednika Pessoa.
Prvo desetljeće republike obilježili su nestabilnost i nasilje kao posljedica nepostojanja konsenzusa vladajuće elite oko modela vladavine dok je vojska bila podijeljena oko svog statusa u državi. Razjedinjenost vojske i neslaganje elite u vezi uloge vojske u brazilskoj državi glavni su razlozi zašto nije uvedena vojna diktatura. Ustav iz 1891. stvorio je Sjedinjene Države Brazila. Na čelu je bio predsjednik, kreiran je dvodomni Kongres i sudstvo te je obnovljena autonomija saveznih država. Centralna vlast nije imala direktnu kontrolu nad pokrajinama već putem lokalnih oligarha (coroneisa). Vojsci je dana dužnost održavanja reda i zakona. Od vojske se zahtijevalo da bude u službi predsjednika kad je njegova vlast legitimna, ali je vojska imala pravo odlučivati kad je, a kad nije legitimna što je naravno otvorilo put državnim udarima. Za vrijeme prve republike predsjednici su dolazili iz najjače dvije savezne države: Sao Paula koji je bio moćan zbog uzgoja kave i Minas Geraisa kojeg je odlikovala mljekarska industrija. Oni su se sporazumno izmjenjivali na vlasti pa je politika prve republike postala poznata kao kava s mlijekom (Cafe com Leite). Treća važna pokrajina je bila Rio Grande do Sul koja je održavala ravnotežu.
To je vrijeme provođenja reformi, ukidanje tjelesnog kažnjavanja u vojsci, opismenjavanja, odvajanja crkve od države i uvođenja građanskog braka. Prema američkom uzoru, Brazil proglašava federalistički Ustav koji je bio kompromisno rješenje. 20 saveznih država je dobilo autonomiju, savezna vlada upravlja carinama i porezima te predsjednik zadržava široke ovlasti, štiti se privatno vlasništvo kao i druge slobode. No, Ustav se doslovno provodio samo u gradovima dok su u unutrašnjosti države i dalje glavnu riječ vodili zemljoposjednici uz pomoć privatne milicije.
S prolaskom vremena središte brazilskog gospodarstva postaje jug i jugozapad države. 1891. izbija kriza jer vlada tiska prevelike količine novca. Predsjednik de Fonseca je pokušao raspustiti Kongres što je protiv njega okrenulo vojsku te je morao odstupiti. Naslijedio ga je potpredsjednik maršal Floriano Peixoto koji je vladao od 1891. do 1894. On je konsolidirao republiku zahvaljujući Sao Paulu. Politika prvog građanskog predsjednika Prudente de Morais Barrosoa između 1894. i 1898. išla je na ruku uzgajivačima kave. Sljedeći predsjednik Manuel Ferraz de Campos Sales između 1898. i 1902. nastavio je iste politike. Povećao je poreze i smanjio javne radove kako bi se borio protiv inflacije. Došlo je do prevelike proizvodnje kave, stvaranja zaliha i pada cijena. Zato je vlada pokrajine Sao Paulo zabranila nove nasade na rok od pet godina te je uz pomoć stranaca uspjela otkupiti zalihe. Stanje se do Prvog svjetskog rata polako poboljšavalo.
Politički sustav Brazila na početku 20. stoljeća obilježavala je "politika guvernera" iliti coronelismo. Bio je to nepisani sporazum između guvernera i savezne vlade koji su jedni drugima davali potporu. Vojska nije bila zadovoljna time pa je intervencijom između 1910. i 1914. svrgnula nekoliko vlada saveznih država. Tako su jedni oligarsi bili zamijenjeni novima, ali novi su bili pogodni vojsci. Vojska je svojim intervencijama željela ojačati središnju vlast u odnosu na lokalnu. Predsjednik de Fonseca stoga je umirovio oko sto visokih časnika kako bi smirio stanje i uspio je u tome. Sve do izbijanja Velike depresije 1929. vladao je mir i stabilnost. Predsjednik Pereira Gomes nije znao naći rješenja za ekonomske probleme pa je opozicija sakupljena oko Getulija Vargasa uz pomoć vojske državnim udarom u listopadu 1930. preuzela vlast. Tako je ugašena prva republika. Revolucija iz 1930. bila je posljedica nezadovoljstva gradske srednje klase, regionalnih sukoba i ekonomskih muka.
Getulio Dorneles Vargas je vladao Brazilom kao diktator između 1930. i 1934., kao izabrani predsjednik između 1934. i 1937., opet kao diktator između 1937. i 1945. i kao predsjednik između 1951. i 1954. Premda je dolazio iz zemljoposjedničke obitelji smatrao je da brazilska vlada mora podupirati nacionalni razvoj. Smatrao je da je svršeno s dominacijom zemljoposjednika i da je vrijeme za stvaranje industrijske gradske klase i jačeg srednjeg sloja. Zakonom iz 1932. uvedeni su razmjerni izbori koji su omogućili glasovanje osobama starijima od 18 godina (uključujući i žene) te je stvoreno sudsko tijelo za nadzor izbornog procesa. Novi Ustav je donesen 1934. koji je reorganizirao brazilsku državu. Sukladno novom Ustavu, Brazil je ušao u razdoblje gdje je vladao pokret integralizma (integralismo) koji je bio sličan europskim fašističkim pokretima. Pozivali su se na kršćanstvo, nacionalizam i tradiciju, bili su paramilitarni, a stil im je bio agresivan. Članovi su dolazili iz srednje klase, a podupirali su ih vojni časnici. Na ljevici pojavio se ALN koji je okupljao socijaliste, komuniste i radikale, a njima je upravljala Kominterna. Integralisti i ALN-ovci međusobno su se sukobljavali što je vodilo do destabilizacije i uličnog nasilja. Vargas i vojska 1935. uništavaju ljevicu represijom.
U studenom 1937. se raspušta Kongres i uvodi poredak nazvan Estado Novo što je bio autoritarni režim nalik na mješavinu Salazarovog Portugala i Mussolinijeve Italije. Poredak je dao kontrolu vojsci nad saveznim policijama. Autonomija saveznih država je ukinuta, guvernere mijenjaju vladini dužnosnici, dok pojedini guverneri zadržavaju vlast ako su bili naklonjeni Vargasu. Sve političke stranke su raspuštene kao i paravojne organizacije i integralisti koji su pokušali plan napada na predsjedničku palaču. Za vrijeme Vargasa provedena je transformacija vanjske politike, ekonomije i vojske. Vršio je modernizaciju države, ojačao središnju vlast, uveo državno planiranje. Ali i provođena je žestoka represija protiv svih oponenata. Bila je na snazi snažna cenzura.
Zahvaljujući Drugom svjetskom ratu nije bilo demokratskih izbora i Vargas je ostao na vlasti do 1945. Vargas je iskazivao simpatije prema Njemačkoj, ali nakon što se odbio pridružiti Antikominterskom paktu 1937. i nakon što je skršio otpor desničara koje su podržavale osovinske sile, Vargas je postao važan američki partner u ratu. Proglasio je rat Njemačkoj 1942. Davao je sirovine SAD-u, trgovao, ustupao zračne i pomorske baze i poslao je jednu brazilsku diviziju da se bori 1944. u Italiju. Zauzvrat je dobio financijsku potporu od SAD-a. Vargas je bio pragmatik pa iako je njegov poredak jako sličio na fašističke europske režime bio je saveznik s antifašističkim snagama u ratu. Takvo licemjerje još je više otuđilo srednju klasu u Brazilu od Vargasa. Nakon svršetka rata Vargas je otišao više ulijevo što je bilo snažan motiv Amerikancima da ga svrgnu. Protiv njega su bili ljevičari, liberali i mnogobrojni vojni časnici te ga je vojska u listopadu 1945. prisilila da odstupi mirnim putem.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
