Viking je naziv koji se odnosi na ratnike i trgovce sa sjevera Europe koji su podrijetlom iz Skandinavije. Ime Viking, smatra se, potječe od riječi víkingr, što bi označavalo skandinavske istraživače. Vikinzi su bili skupina naroda koja je živjela u Skandinaviji i sjeverno-atlantskim naseobinama za vrijeme koje je ušlo u povijest kao Vikinško doba. Vrijeme Vikinga se slobodno definira kao razdoblje između 793. i 1066. godine. Tijekom tog vremena ovi sjevernjački narodi su imali najveći utjecaj na ostale Europljane, preko trgovine i preko svojih osvajanja. Osvajali su, naseljavali, trgovali i pljačkali diljem obala Britanije, Irske i Europe. Došli su čak do Volge u Rusiji i Bagdada na Bliskom istoku. Tijekom svojeg doba, Vikinzi su ostvarili političku, vojnu, trgovačku i demografsku ekspanziju koja je važan dio srednjovjekovne povijesti Skandinavije, Estonije, Britanije, Francuske, Kijevske Rusije i Sicilije.
Viking kao široki pojam označava cjelokupnu populaciju Skandinavije tijekom vikinškog doba. U modernom smislu, izraz "Viking" se općenito pripisuje srednjovjekovnoj skandinavskoj kulturi koja je bujala od 790. godine do ravno 1000. godine. Iako kršćanski kroničari normalno prikazuju Vikinge kao necivilizirane i neprincipijelne ljude, dokaz njihovih postignuća pokazuje njihovu sofisticiranost, a zapisi o njihovim okrutnim aktivnostima teško da ih prikazuju sirovijim od njihovih suvremenika. Tijekom Vikinškog doba, Skandinavski muškarci i žene putovali su u mnoge dijelove Europe i još dalje, u kulturnu dijasporu koja se prostirala od Newfoundlanda na sjeveru Amerike, pa do Bizanta. Ali ovo razdoblje energične aktivnosti je također imalo značajan utjecaj na skandinavsku domovinu, koja je bila podvrgnuta različitim novim utjecajima.
Vikinzi su koristili Norveško i Baltičko more kako pomorske rute prema jugu. Normani su poticali od Vikinga a njima je dano vlasništvo nad feudalnim posjedima u sjevernoj Francuskoj u 10. stoljeću, tj. Normansko Vojvodstvo. Stoga su potomci Normana nastavili imati utjecaj nad tim područjima. Isto tako, kralj Harold Godwinson, zadnji anglosaksonski kralj Engleske, imao je danske pretke. Dva Vikinga su se čak popela do trona Engleske: Sweyn Forkbeard zahtijevao je englesko prijestolje 1013.-1014. a njegov sin Cnut Veliki postao je kralj Engleske 1016.-1035.
Geografski, Vikinško doba ne obuhvaća samo Skandinavske zemlje (suvremenu Dansku. Norvešku i Švedsku) nego i Irsku, Veliku Britaniju, Normandiju, Shetland, Orkney, Farske otoke, Island, Grenland i Newfoundland. Južno su došli do sjeverne Afrike, a istočno čak do Rusije i Konstantinopola. 839. švedski predstavnici su prvi put posjetili Konstantinopol. Vikinške sage bilježe duga putovanja. U devetom stoljeću, norveški avanturisti zaplovili su da bi se naselili na Islandu ili Irskoj, danski doseljenici tražili su teritorij u Francuskoj i Britaniji, a švedski Vikinzi su se naselili u ruskim riječnim dolinama. Dinastija Rurik preuzela je kontrolu nad slavenskim i finskougarskim područjima istočne Europe. Anektirali su Kijev 882. kako bi postao prijestolnica Kijevske Rusije. U kasnom 10. stoljeću, Islanđanin Erik Crveni osnovao je koloniju na Grenlandu koja je bujala preko četiri stoljeća.Vikinzi pod Leifom Ericsonom, nasljednikom Erika Crvenog, došli su čak do Sjeverne Amerike te su organizirali ekspedicije prema današnjem području Kanade, Mainea i jugoistočnog Massachusettsa.
Kristofor Kolumbo bio je prvi Europljanin koji je otkrio sjevernoamerički kontinent ali su po svemu sudeći Vikinzi i prije Kolumba posjećivali Ameriku. Godine 1893., vjerna kopija vikinškog broda je plovila od Norveške do Newfoundlanda za samo 28 dana. Nedavno je, Sarah Parcak, znanstvenica sa Sveučilišta u Alabami, sasvim slučajno, koristeći se tehnologijom za promatranje Zemlje iz svemira na području sjeverne Kanade pronašla područje za koje se, prema snimkama vegetacije i boji tla, moglo zaključiti da je u prošlosti bilo naseljeno. Već prvim istraživanjima ovog područja pronađeno je ložište za kovanje željeza kojima su se koristili Vikinzi. Prvo je ovo nalazište tragova Vikinga duboko u Kanadi u Newfoundlandu. Do sada se smatralo da su Vikinzi, ploveći s Islanda, preko Grenlanda dolazili do sjevernih oboda Kanade, no da se tamo nisu pretjerano dugo zadržavali. Novo otkriće baca potpuno drugačiju sliku na europsko-sjevernoameričku povijest.
Nalazište je otkriveno oko 500 kilometara južnije od mjesta za koje se do sada mislilo kako je krajnja točka do koje su Vikinzi prispjeli prije oko tisuću godina. Upravo ložište peći za kovanje željeza nepobitan je dokaz da je riječ o vikinškoj naseobini, a ne o peći kanadskih Inuita koji su, igrom slučaja, načinili ložište kakvo su koristili Vikinzi. Naime, prije tisuću godina nitko na sjevernoameričkom kontinentu nije posjedovao tehnologiju obrade željeza, već su alati i oružja bila načinjena od naoštrenog drveta, kosti ili kamena. Vikinzi su jedini kovali mačeve, a rudu nisu iskapali, već su prikupljali komadiće željezne rudače veličine oraha koji su se u to doba mogli naći u prirodi, na površini zemlje. Ipak, unatoč tome što su relativno duboko prodrli na jug kontinenta, Vikinzi se tamo nisu dugo zadržali. To potvrđuju i islandske sage, oko tisuću godina stari zapisi islandskih klanova u kojima se spominje kako su njihovi ratnici došli do daleke zemlje te odande donijeli razne stvari. Moglo se ponijeti drveta, krzna, ali i cijeli niz predmeta koje su Vikinzi mogli oteti ili kupiti od Inuita.
Novi dokazi prisutnosti Vikinga relativno duboko na jugu kontinenta sada objašnjavaju i neke arheološke dvojbe koje su do sada zbunjivale povjesničare. Na primjer, prilično jasno objašnjava kako se Maine Penny, norveški novčić kovan u periodu kralja Olafa Kyrrea našao na arheološkom nalazištu sjevernoameričkih Indijanaca. Ili odakle su došle tkanine specifičnog vikinškog tkanja koje su nosili pojedini Inuiti. Kako god bilo, izvjesno je da se Vikinzi nisu zadržali na području sjevernoameričkog kontinenta. Još uvijek nisu potpuno jasni razlozi zašto nisu stvorili neku trajnu naseobinu, selo ili gradić, već su svoju prisutnost ograničili na samo povremene trgovinske postaje. Možda glavni razlog leži u činjenici što su vikinške ekspedicije do sjeverne Amerike bile rijetke te što broj Vikinga na brodovima nikada nije prelazio tridesetak članova posade. Vjerojatno je velika udaljenost bila glavni problem.
Poslije je bilo sve manje vikinških putovanja nakon dolaska kršćanstva u Skandinaviju krajem 10. i 11. stoljeća. Postoje arheološki dokazi da su Vikinzi posjetili Bagdad - centar Islamskog Carstva. Vikinzi su redovito prometovali Volgom njihovim trgovinskim rutama: prevozili su krzno, kljove, materijale za brodove i robove. Vikinška ekspanzija na samu zapadnu Europu je bila ograničena jer su tamo živjeli moćni narodi poput Saksonaca i Franaka.
Tijekom Vikinškog doba suvremene nacije Norvežani, Šveđani i Danci kao takvi nisu postojali, ali su bili pretežito homogeni i slični kulturno i jezično iako razdvojeni geografski. Imena skandinavskih kraljeva poznata su tek u zadnjem dijelu Vikinškog doba. Na kraju tog vremena različita kraljevstva postupno su stekla različite identitete kao nacije što je išlo u ruku pod ruku s kristijanizacijom. Upravo je otpor prodoru kršćanstva bio jedan od glavnih razloga vikinške ekspanzije zato što su Vikinzi nastojali sačuvati svoju pogansku vjeru, kulturu i tradiciju. Vikinzi su iskorištavali političke slabosti okolnih država poput Engleske koja je bila rastrgana unutarnjim podjelama. Izostanak otpora od strane drugih naroda omogućavao je Vikinzima da slobodno plove duž obala Europe. Jedan od razloga zašto su Vikinzi kretali u osvajanja bio je i manjak resursa na njihovom matičnim područjima.
Uspjeh Vikinga ovisio je o njihovim vještinama kao pomorcima i odličnošću njihovih drvenih brodova. Činjenica da se brodovlje oporavilo od zakopavanja u Gokstadu u Norveškoj u devetom stoljeću, demonstrira genijalnost i učinkovitost vikinškog brodskog dizajna: brzi, lagani, dugački, lako upravljivi, gipki, mogli su lako pristati i brzo otploviti, na njima se moglo veslati, a mogli su i jedriti na svakom vjetru. Brodovi su bili su fleksibilni i okretni kako bi pokorili snagu mora; toliko lagani da je četrdesetak ljudi moglo dignuti brod i izvući ga na kopno. Vrh broda često su ukrašavali glavama zmije ili zmaja. Ne zbog ukrasa ili plašenja neprijatelja. Vikinzi su bili praznovjerni i smatrali su da time plaše morska čudovišta i zle duhove.
Postojale su dvije vrlo različite klase vikinških brodova – "drakkar" (dugačak brod) i trgovački brod "knarr". Dugački brodovi bili su namijenjeni za rat i istraživanje. Imali su vesla uz jedra kako bi se mogli samostalno kretati kad nije bilo vjetra. To im je davalo brzinu i agilnost. Njihovi brodovi imali su dugačak trup te plitak gaz kako bi mogli što lakše iskrcati vojsku na obalu. S druge strane, brod "knarr" bio je sporiji trgovački brod s većim teretnim prostorom. Imao je kratak i širok trup te vrlo dubok gaz. Nije imao vesla. Dugačke brodove najviše je koristila skandinavska obrambena flota – Leidang. U Roskildeu postoje sačuvani primjerci pet brodova koji su iskopani iz roskildskog fjorda krajem 1960-ih godina. Tijekom 11. stoljeća brodovi su namjerno potopljeni kako bi blokirali važan prometni kanal radi obrane glavnog grada Danske.
Iako čitanje srednjovjekovnih kronika, posebno onih iz Velike Britanije, može ostaviti dojam da su Vikinzi bili omraženi, mnogi su ih cijenili. Tako je francuski vladar Karlo III. vikinškom vođi Rollu podario zemljište i ruku svoje kćeri. Zauzvrat su ih ti vikinzi štitili od drugih pljačkaša, a s vremenom su se udomaćili i postali poznati kao Normani (otud naziv Normandija). I Bizantinci su cijenili snagu Vikinga – tjelesnu stražu bizantskih careva u 11. st. sačinjavali su Šveđani.
Usprkos stereotipu o krvoločnim Vikinzima koji je nastao u Srednjem vijeku i opstao do danas, u stvarnosti je samo mali postotak stanovništva bavio pljačkom. Većina drevnih Skandinavaca bavila se ratarstvom, stočarstvom, obrtom ili trgovinom. Pronađeno je više tragova o njihovim trgovačkim aktivnostima nego o pljačkama. Unatoč popularnom vjerovanju, samo je mali dio Vikinga išao u pohode. Kada bi se vratili, nastavili bi svoj miran seoski život. Pljačkali su napuštena područja i samostane koje nije imao tko braniti. Zbog njihova barbarskog izgleda i ponašanja, ljudi bi često i pobjegli iz sela – umjesto da ih brane.
Sofisticiranost i delikatnost vikinške umjetnosti pokazuje oštri kontrast prema stereotipu grubih i nemirnih barbara. Vikinški obrtnici bili su izvrsni u obradi drva i metala, izradi nakita, oružja, alata i brodskih pramaca u apstraktnim životinjskim oblicima i izrađivali su isprepletene modele. Runski tekstovi i suvremene scene su zapisani u kamenju i kamenim licima. Vikinška ljubav prema zagonetnim izrazima i rimama doprinijela je bogatoj poetskoj tradiciji, a mitovi i herojska djela kao i povijesni događaji su slavljeni u staronordijskim epskim sagama.
Vikinško društvo je bilo demokratsko, što je bilo čudno za tadašnje vrijeme. Imali su skupštine i svatko je imao pravo glasa. U to vrijeme žene u Europi nisu uživale dobar položaj. Bile su u vlasništvu muškaraca, nisu smjele nositi oružje ni mušku odjeću, a čak ni muževa imovina nije bila ženina. S druge strane, žene Vikinga imale su potpunu slobodu, brinule su o financijama, mogle su se razvesti, brinule su o farmama kada bi muškarci odlazili na pohode… Žene su bile zaslužne za rad unutar kuće, a muškarci za vanjski dio. U njihovoj je kulturi bila velika sramota nauditi ženi na bilo koji način.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
