Armenija i Azerbajdžan zaključili su primirje kojim je okončan rat u Gorskom Karabahu (Artsah), pod pokroviteljstvom Rusije. Sporazum predstavlja kapitulaciju Armenije i predviđa podjelu spornog teritorija pod uvjetima pobjedničke azerbajdžanske strane. Ovo je diplomatski uspjeh Rusije, koja je prisilila obje strane sukoba da se prestanu boriti i prihvate mirovni plan. Krajem rujna Azerbajdžan je započeo ofenzivu na Gorskom Karabahu, spornoj regiji pod nadzorom Armenije, okupirajući oko 30 posto njezina teritorija. Azerbajdžanske trupe su 9. studenog zauzele strateški smješten grad Šuša, otvorivši im put dublje u regiju. Gurnuta u defenzivu, Armenija - suočena s mogućnošću da izgubi potpunu kontrolu nad Gorskim Karabahom - bila je prisiljena prihvatiti primirje dogovoreno kao rezultat trilateralnih diplomatskih pregovora s Azerbajdžanom i Rusijom istog dana. U Armeniji su zbog toga buknuli prosvjedi protiv premijera Nikola Pašinijana, a zamalo je linčovan i predsjednik parlamenta u Jerevanu.
Prema dogovoru, Azerbajdžan će zadržati južni dio Gorskog Karabaha okupiran tijekom ofenzive. Uz to, oporavit će takozvani sigurnosni pojas, sedam azerbajdžanskih okruga koje su Armenci okupirali tijekom rata 1992. – 1994, a dobit će i teritorijalni koridor koji je povezivao glavno područje Azerbajdžana s Nahičevanom. Armenija će zadržati kontrolu nad oko 25 posto teritorija Gorskog Karabaha i Lačinskog koridora koji povezuje tu regiju i Armeniju. Međutim, status tih područja treba riješiti u budućnosti u skladu s načelom teritorijalne cjelovitosti Azerbajdžana, vjerojatno ne uzimajući u obzir načelo samoodređenja Armenaca na Gorskom Karabahu. Provedbu sporazuma jamči ruska vojska, koja se počela dislocirati u spornom području nedugo nakon zaključenja sporazuma. Trupe će tamo ostati pet godina, s mogućnošću produljenja u koracima od 5 godina. Uz to će biti uspostavljen i centar za nadzor prekida vatre.
Sporazum je kapitulacija Armenije, iako omogućava zemlji da zadrži kontrolu nad dijelom Gorskog Karabaha, što bi vjerojatno bilo nemoguće da se azerbajdžanska ofenziva nastavila. Armenska javnost, međutim, odbija uvjete primirja. Nakon njegova zaključenja izbile su nasilne demonstracije u glavnom gradu Jerevanu. Primirje je vjerojatno dovelo do gubitka vlasti od strane premijera Nikol Pašinjana i destabilizacije političke situacije u zemlji. Potkopavanje sporazuma postat će osnova armenske unutarnje i vanjske politike, jer njime ne završava armensko-azerbajdžanski sukob, koji je istovremeno spor oko nadzora nad regijom i etničkih uvjeta. Armenija neće moći nastaviti vojne operacije ili promijeniti novi status quo u svoju korist zbog azerbajdžanske vojne prednosti i prisutnosti ruskih mirovnjaka. No, alternativa na vlasti u Jerevanu može biti samo ona koja zagovara daljnje ratovanje, u čemu narod podstiče čak i Armenska apostolska crkva. Ako Pašinjana sutra svrgne revolucionarna svjetina ili ratoborna oporba koja sporazume smatra predajom, prekid vatre bit će u opasnosti. Ali obnavljanje borbi u trenutnoj situaciji za Armeniju bi završilo katastrofom. Ruske mirovne snage u Karabahu tada bi također mogle biti u opasnosti. To bi bilo apsolutno nepodnošljivo za Moskvu, koja je posljednji i najučinkovitiji zaštitni štit Armenije, s obzirom da zemlja ima tek ponekog glasnog, ali simboličnog partnera na Zapadu (npr. Francuska). Zbog toga se populistima koji obećavaju da će nastaviti rat i povratiti izgubljene teritorije ne smije dopustiti da se približe moći.
Sporazum je uspješan za Azerbajdžan jer zakonski sankcionira uključivanje većine teritorija Gorskog Karabaha i daje mu priliku da u potpunosti preuzme kontrolu nad njim u budućnosti. Zahvaljujući teritorijalnom koridoru do Nahičevana, Azerbajdžan će dobiti i kopnenu vezu sa savezničkom Turskom. Povoljni uvjeti primirja ojačat će mandat vladajućeg predsjednika, diktatora Ilhama Alijeva i vladajuće elite u Azerbajdžanu. Sporazum ograničava gubitke koje bi Azerbajdžan morao pretrpjeti da se nastavlja ofenziva. Uz to, borbe su oslobodile socijalni pritisak u zemlji pojačan uglavnom dugogodišnjim neuspješnim naporima da se povrati nadzor nad Gorskim Karabahom, a nedavno pogoršani unutarnjim problemima poput pandemije COVID-19 i njezinih ekonomskih posljedica. Kao rezultat azerbajdžanske ofenzive, Turska je ojačala svoj utjecaj na Kavkazu podržavajući Azerbajdžan, učvršćujući savez dviju zemalja. Međutim, primirje pretpostavlja sudjelovanje Turske u stabilizaciji situacije u Gorskom Karabahu samo kao promatrača, kroz njezino sudjelovanje u centru za prekid vatre. Sporazum također podsjeća na rješenje koje je Turska ponudila početkom 1990.-ih. U veljači 1992., turski predsjednik Turgut Ozal dao je tajni prijedlog azerbejdžanskom predsjedniku Ajazu Mutalibovu. Prijedlogom se nastojalo riješiti tada relativno novi sukob planom koji je predviđao zamjenu teritorija između Azerbajdžana i Armenije. Prema sporazumu, duž azerbajdžanskog teritorija Lačin trebao je biti postavljen koridor koji će povezivati snažno armensku enklavu Karabah s Armenijom. Zauzvrat, Nahičevanska autonomna republika, azerbajdžanska eksklava odvojena od kopna trakom armenske zemlje, trebala je biti povezana s azerbajdžanom koridorom dužine 43 kilometra duž armenskog teritorija Zangezur, poznat i kao Meghri. Regija Meghri od geostrateškog je značaja za Armeniju zbog svog položaja na iranskoj granici. Osim rješavanja sukoba oko Gorskog Karabaha, Ozal je također imao za cilj unapređivanje interesa Turske. Povezivanjem Turske s Azerbajdžanom preko Nahičevana, plan je bio povezati Tursku s Kaspijskim morem i novim nezavisnim srednjoazijskim turkijskim republikama izvan njega.
Sadašnji sporazum dokazuje ključnu ulogu Rusije kao glavnog posrednika u sukobu oko Gorskog Karabaha i države koja je u stanju izvršiti pritisak na obje strane. Uvjeti primirja dodatno jačaju sposobnost Rusije da izvrši politički pritisak na Armeniju i Azerbajdžan jer će ruske trupe jamčiti funkcioniranje prometnih koridora od Armenije do Gorskog Karabaha i od Azerbejdžana do Nahičevana. Još nije jasno hoće li Armenija imati slobodan prolaz do iranske granice, ali je značajno da je Azerbajdžan nakratko zatvorio svoje granice s Islamskom Republikom. Ovaj dogovor je čisti pokazatelj dvostrukih standarda u svjetskoj politici. Ruski vladari, koji su i započeli cijelu problematiku prekrajanjem granica u staljinističkom razdoblju, sada ponovno dijele pravdu na Južnom Kavkazu. Upravo je dugotrajna politika Moskve bila ta koja je tijekom desetljeća pokušavala razdijeliti narode i teritorije, ali nije uspjela u micanju Armenaca s Gorskog Karabaha, unatoč tome što je regiju službeno dala Azerbajdžanu politikom čvrste sile. Kao rezultat, rat koji je vođen između 1989. i 1993. oko ovog teritorija vidio je neke od najgorih ratnih zločina s obje strane. Armenci su nastojali izbaciti sve Azere s Gorskog Karabaha, rušeći njihove kuće i džamije. Azerbajdžan je u Nahičevanu i Gorskom Karabahu počinio etničko čišćenje i kulturocid, rušeći slavne armenske križeve (hačkare), crkve i samostane. Obje strane su se služile širokim politikama etničkog čišćenja i rušenja svih povijesnih artefakata koji mogu tumačiti da je zemlja u tuđem povijesnom sjećanju. Sada smo svjedočili kriminalnoj kampanji koju su vodili Baku i Ankara, i apsolutno je jasno da Armenci ne mogu živjeti sigurno pod kontrolom Bakua. Za takve slučajeve postoji koncept koji se koristio najmanje dva puta od kraja Drugog svjetskog rata - na Kosovu i u Istočnom Timoru: secesija kao rješenje. Populacija kojoj prijeti genocid ili etničko čišćenje države o kojoj ovise ima pravo tražiti svoje pravo na samoodređenje kao krajnje utočište u ime svog opstanka i sigurnosti. Ako se ikad narod našao u takvoj situaciji, to su danas Armenci iz Karabaha. Ovim sporazumom se taj opasan presedan ne sviđa Rusiji, koja upravo takvo rješenje zagovara na Sjevernom Kavkazu spram Gruzije. Ukoliko će Armenci ostati u Gorskom Karabahu, nema sumnje da će biti podložni istim metodama iz prošlosti. To je logika svih ratnih sukoba na cijelom području Kavkaza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
